Tonyju Blairu i ostalim europskim socijaldemokratima, bez obzira na razlike među njima koje valja potražiti u povijesti nastanka i razvoja tih stranaka unutar određenih zemalja, nije bilo lako oživjeti socijaldemokratsku ideju. Nakon godina političke krize “ukazao” se “treći put”, najkraće rečeno spoj socijaldemokratske težnje za socijalnom pravdom s nezaobilaznim elementima neoliberalizma koji bi društvu podarili razvojnu vitalnost, kao spasonosno rješenje, naposljetku prihvaćeno i od birača diljem Europe. Uza sve ograde i teškoće, rekonstruirani socijaldemokratski brod plovi starim kontinentom, a potrebu za novom vitalnošću sada iskazuju europski demokršćani i narodnjaci.

Britanski konzervativci nisu ni blizu katapultiranju nekoga tko bi bio na razini Margaret Thatcher i u stanju se suprotstaviti Blairu, talijanski demokršćani odavno su se rasuli, a tek neki od političara iz tog miljea s novim su strankama ostali u političkoj igri i pri tome moraju u dobrom dijelu zavisiti od D'Alemine Stranke demokratske ljevice, njemački demokršćani djeluju poput razbijene vojske ni sami ne vjerujući u visinu kazne koju trebaju platiti za “financijsko muljanje”. Austrijski pak narodnjaci, željni ponovnog preuzimanja vlasti, udružili su se s Haiderovim slobodnjacima, a na kraju bi im se moglo dogoditi da izgore, jer bi se na sljedećim izborima birači, suočeni s dilemom Haider ili KIima, mogli ponovno okrenuti socijaldemokratima a otpisati upravo narodnjake.

No, sve to što “muči” ujedinjenu Europu i političke stranke koje tamo djeluju iz hrvatskog je rakursa neki sasvim drugi film. Riječ je o razvijenim zemljama čija je razina problema mnogo viša i gdje je pitanje izbora određene političke opcije pitanje poboljšanja ionako visokog društvenog te osobnog standarda svakog pojedinca. Hrvatska je, nažalost, nakon siječanjskih izbora tek suočena sa svim otvorenim i dubokim ranama koje valja zaliječiti. Sličnost sa stanjem u većini europskih zemalja prestaje s političkim profilom stranaka koje su na vlasti. Saldo HDZ-ove vladavine je, međutim, takav da smo u demokratskom razvoju vraćeni ponovno u 1990. godinu sa zadaćom polaganja popravnog ispita, a u gospodarskom još smo daleko ispod nule da bi se tako brzo mogli nadati opipljivijem uzletu.

Kakve su onda šanse SDP-a i HSLS-a, kao vodećeg dvojca u vladajućoj koaliciji, da u hrvatskom okruženju zajednički, kada već pojedinačno to sada ne mogu zbog još prisutnih “povijesnih nedostataka”, promoviraju i realiziraju ono što zagovara nova europska socijaldemokracija? Što je s preostale četiri stranke, od kojih sve osim HSS-a imaju u svojim programima također potencijal za ostvarenje “trećeg puta"? Jesmo li osuđeni da i dalje zaostajemo za Europom i budemo na njenoj margini ili će postojeća politička elita na vlasti biti u stanju za nekoliko godina premostiti desetljeća razvoja i mentalitetske prepreke, ostvarujući i obećanja o općem državnom blagostanju i ona o socijalnoj sigurnosti svakog građanina?

Nemojmo se zavaravati. Nije nevažno tko će u izvršnoj i drugim ograncima vlasti biti na kojem mjestu. Poslije iskustva s HDZ-om, podobnosti, nepotizma i plemenskog poimanja vlasti prije svega, i kadrovsko je pitanje pitanje vraćanja povjerenja u politiku, kostur obnove političkog morala imunog na korupciju, kriminal i voluntarizam. No, u prevelikoj opterećenosti imenima, kao da će oni sami po sebi biti u stanju riješiti sve probleme, i kao da je u pitanju jedino njihova volja a ne i “materijal” kojeg treba tesati, ostaje opasnost da se zaboravi na model koji bi Hrvatsku trebao dovesti do osnovnog cilja - razvijene zemlje zadovoljnih građana u europskoj zajednici država.

Izjava ministra Fižulića o nužnosti daljnjeg otpuštanja približno 30-tak tisuća zaposlenih prije nego počne novi val zapošIjavanja, te reakcije nekih sindikalnih središnjica i stranaka na to, pogađaju u bit problema. Pred novom hrvatskom vlašću je, dakle, dilema: krpati postojeće i prizivati novo i bolje vrijeme ili odmah postaviti okvir za postizanje željenog cilja, unaprijed računajući na sve moguće prepreke, protivljenja i trenutačni gubitak popularnosti. Drugim riječima, vlast se može osloniti na demagogiju i vjerovati u sreću ili trasirati realni i jedini mogući put pa i po cijenu primanja političkih udaraca.

Izbora zapravo nema. Iz Fižulićeva, Linićeva i istupa Željke Antunović već sada se može vidjeti da se Vlada odlučila za ovaj teži put koji u perspektivi jedino može dati ploda. Liberalizmu se jednostavno mora dati maha da bi sutra i socijalna situacija u zemlji bila bitno bolja. Proizvodnja se mora stimulirati a proračun puniti da bi ga se moglo trošiti. Zato je središnje pitanje, ne to je li Vlada na pravom putu, nego hoće li izdržati. Hoće li stisnuti petlju i kada bude suočena s kritikama i možebitnim gnjevom onih koji će u međuvremenu biti povrijedeni određenim njenim potezima, hoće li istrajati na svom programu i pritom sačuvati bar minimum socijalnog mira.

Poslodavci joj za sada plješću, ali pozdravljajući ograničavanje rasta plaća i traženje socijalnog mira nisu jasno kazali čega će se oni odreći, odnosno hoće li to što zarade uložiti u novi investicijski ciklus ili naprosto potrošiti. Sindikati su još skeptični, stalno podsjećajući na problem onih koji rade a ne dobivaju plaće, a strahujući da će u “paktu” s Vladom i poslodavcima radnici biti ti koji će izvući deblji kraj. Politička opozicija ili šuti čekajući rast nezadovoljstva ljudi, poput HSP-a, ili kao primjerice Drago Krpina iz HDZ-a prosipa demagogiju o izigranim obećanjima i liberalnoj opasnosti unutar vlasti zbog čega se zaposlenima “crno piše”, kao da smo u “crnu rupu” upali 3. siječnja a ne za vrijeme vladavine HDZ-a.

Ivica Račan i njegova Vlada o svemu tome moraju voditi računa. Moraju, jer imperativ razvoja u ovom trenutku to nalaže, naći saveznike u poslodavcima i sindikatima, međunarodnoj zajednici i stranim investitorima, moraju i dnevno političkim potezima parirati opoziciji te permanentno pokazivati senzibilitet za konkretne probleme ljudi koji moraju znati na čemu su i dokle će njihove “muke” trajati. Naravno, može se dogoditi da Račan i Vlada ne uspiju, da pokleknu pred političkim izazovima i da umjesto njih dođe druga garnitura. No, bilo bi porazno kada bi se politički izgubili, ne znajući više koga bi i kako zadovoljili, te morali odstupiti a da nisu ni pokušali nešto dovesti do kraja.