Glavna karakteristika kriznih društava jest pomanjkanje percepcije budućnosti. Naziru li se nakon ovih komprimiranih izbornih ciklusa konture buduće Hrvatske? Građani poslije godina rata, tajkunizacije iliti "apokalipse sada" žele "raj sada". I Račan i Mesić poručuju da put do raja vodi kroz čistilište.

Strateški Mesićevi prijatelji okupljeni na postinauguralnoj večeri u vili Weiss, čiju su jezgru činili članovi prve hrvatske Vlade, a kojima se pridružio i Mesić nakon radne večere s Madeleine Albright, smatraju da bi se operativa vlasti trebala preseliti s Pantovčaka na Markov trg. Zbog tih principijelnih razloga neki su odbili ponuđena savjetodavna mjesta, nadajući se da će prilikom prvog većeg kiksa Račanove Vlade biti kooptirani u novu Vladu.

Budući da su mnogi sadašnji ministri došli na položaje shvaćanjem da je to njihovo pravo na antihadezeovski ratni plijen, struka neće doći do riječi pa će se vrlo brzo morati tražiti promjene. One se sagledavaju kao meke — rekonstrukcija Vlade i tvrde — novi izbori. U tu svrhu valjalo bi ojačati poziciju Mesića, što on prihvaća zahtjevom da se prolongiraju izmjene Ustava, tj. da jedino dužina rasprave može osigurati njegovu trajniju kvalitetu. Osnova za sve to jest pakt s Račanom.

Hoće li se on moći dugo održati ovisit će o samom Račanu i rastu njegova utjecaja na unutarnju i vanjsku politiku. Račanu neće zadavati problem njegovi transmisionarni kadrovi u Vladi koliko će Mesića činiti ranjivim postavljeni unutarnjopolitički savjetnici čija će želja za autonomnošću voditi u konfrontacije s "račanovcima". Mesić će vjerojatno reducirati svoj unutarnjopolitički interes na inicijative i poticaje, dinamizirajući vanjskopolitičko polje djelovanja. Međutim, kako su hrvatski vanjskopolitički problemi još uvijek predominantno unutarnjopolitičkog karaktera, Mesić će većinu odluka morati donositi u konzultaciji s Račanom. Tako to shvaća i međunarodna zajednica, pa i Clinton i Blaire pozivaju Mesića i Račana da kao "duumvirat" dođu u posjet, što zapravo ima balansirajući efekt jer će Mesić požurivati Račanovo oklijevanje, a Račan obuzdavati Mesićevo izlijetanje.

Najveća će pogreška Mesićeva i Račanova biti ako zaborave da je njihova striktna podjela i razgraničenje vlasti pretpostavka za konsolidaciju ukupne vlasti u Hrvatskoj. Uhvati li ih kratomanija, što se događa kad ljudi promijene položaje, silnu će energiju trošiti na miniautokratsku konsolidaciju svoje vlasti umjesto na temeljitu promjenu paradigme upravljanja Hrvatskom. Međunarodna zajednica ne treba Hrvatsku radi Mesića i Račana, niti radi neke nadnaravne sklonosti prema Hrvatima, nego kao teškom mukom dočekani pozitivni primjer za cijelu regiju u cilju definitivnog rasplitanja balkanskog geopolitičkog čvora. Tuđmanov pleoneksični, krajnje pohlepan, antimodernizam skupo je stajao Hrvatsku i kao društvo i kao državu.

Svježi narcizam hrvatske vanjskopolitičke euforije priječi novu hrvatsku vlast da dimenzionira svoje realno značenje. Sve oči su uprte u Hrvatsku i radi poboljšanja situacije u Srbiji. Hrvatska vlast to još ne shvaća i ona je na Mesićevu inauguraciju pozvala srbijansku opoziciju tek na inzistiranje Madeleine Albright.
Tu bi konstelaciju Hrvatska morala okrenuti u svoju korist tako da međunarodnoj zajednici objasni kako bi je trebalo primiti u Partnerstvo za mir i pridruženo članstvo EU-a — prije početka izbora u Srbiji, u studenome. Izostane li Hrvatskoj ekonomska pomoć i prijam u žuđene međunarodne organizacije, primjer će Hrvatske, ne samo za Srbiju, postati kontraproduktivan. Isto se tako ne bi valjalo zavaravati da se samim članstvom može supstituirati potreba za strategijom razvoja i obveza razvoja iz katakombi doskorašnje imperativne prošlosti prema, kako bi kazao Oktavio Paz, "republici budućnosti".