Madeleine Albright je u iznimno kratkom roku drugi put doputovala u Zagreb, a zatim skočila do Tirane, kako bi na tri strane uputila tri različite poruke: dodatne pohvale za one “dobre momke” koji su konačno pobijedili u Hrvatskoj, dodatnu potporu (a možda i dodatnu pomoć) za one “druge, možda i bolje”, koji bi konačno trebali srušiti Miloševića, i dodatne opomene - pa čak i prijetnje za sve one u Tirani koji zbog nerazrješivih kosovskih izazova, još sanjaju o nekakvoj “velikoj Albaniji”. Pa ipak, ta vrlo neizvjesna nada da će hrvatski demokratski virus ipak zaraziti Srbiju, a ovakva srpska oporba konačno srušiti Miloševića, u ovim vrlo neizvjesnim kosovskim okolnostima, ostaje podjednako blizu i daleko, i poslije ovih prevažnih hrvatskosrpsko-američkih razgovora, kao što je bila i prije njih, dok neki hrvatski analitičari već sada ironično zaključuju, kako će ovo američko užurbano zagovaranje neke potpuno nove “hrvatske regionalne politike” i neizbježna obnova “srpskog pitanja u Hrvatskoj”, prije naškoditi Račanu, negoli konačno presuditi Miloševiću.

Ne samo zbog toga što “hrvatska voda nikada ne može ugasiti srpske, a srpska hrvatske požare”, kao što je to svojedobno govorio akademik Dušan Bilandžić, već i zbog nekih suvremenih tvrdokornih činjenica. Koliko se god činilo dobrim, poticajnim i ohrabrujućim da je i vrlo značajna srpska i crnogorska oporba ipak stigla na inauguraciju Stipe Mesića, a iskoristila dodatnu prigodu da se istodobno požali i obrani u višesatnom susretu s Madeleine Albright i Joschkom Fisherom, toliko neke izjave, koje su u Zagrebu i Beogradu dali srpski oporbenjaci, a istovremeno i neka prevažna srpska zbivanja koja su u Srbiii dodatno ojačala Slobodna Miloševića, obnovljeno dokazuju da se srpska oporba želi obračunati sa Miloševićem u pogubnom skladu sa miloševićevskim ratnim svjetonazorima, dok Milošević još uvijek može i zna vrlo uspješno zlorabiti i nedovršenu NATO intervenciju, i pogubna kosovska zbivanja, kako bi i ovakvu razjedinjenu, a još uspaljenu srpsku oporbu, spremio u mali džep.

Tako je u hrvatskoj javnosti s mnogo obnovljenih ogorčenja prihvaćena Đindićeva teorija o “podjeli ratne krivnje”, baš kao i izbor onih temeljnih pitanja, o kojima su srpski oporbenjaci prvenstveno htjeli razgovarati s Mesićem i Račanom. Nema nikakve dvojbe da ova demokratska Hrvatska mora konačno postati pravna država koja će biti jednaka prema svim svojim građanima, pa Milan Đukić ima pravo tražeći konačnu promjenu svih brojnih diskriminirajućih zakona (čak šest), a pogotovo njihovih dodatnih naputaka, koji su Srbe u Hrvatskoj i srpske povratnike u Hrvatskoj, pretvarali u građane drugog reda, i kada je riječ o državljanstvu, i raspolaganju vlastitom imovinom, i naknadi štete, i pravima na obnovu, dok se s istom mjerom dodatne demokratske odgovornosti mora prihvatiti i njegov zahtjev da se i u Hrvatskoj istraže neke srpske grobnice, te konačno izruče Haagu svi koji su i prije i poslije “Bljeska” i “Oluje”, osumnjičeni za hrvatske ratne zločine.

Račan je prihvatio, a Picula potvrdio ovu vrst srpskih i međunarodnih zahtjeva, ali to još ne znači da se baš sve ratne krivnje mogu tako bezbolno izjednačiti kao što to traži Đindić, a srpska oporba hvaliti po beogradskim novinama kako su Mesić i Račan pristali baš na sve što su tražili oko povratka srpskih izbjeglica. Bez isprike, a u znaku podjele krivnje, i samo ono što ispravlja hrvatske krivice, kao da srpska oporba u prvom redu želi dokazati kako će biti mnogo učinkovitija u potvrdi nekih Miloševićevih zahtjeva, a Zagreb mora biti sretan što su srpski oporbenjaci ipak došli čestitati Mesiću. Bar na prvi pogled, jer Milorad Pupovac sigurno ima pravo kada tvrdi da i Đinđić mora voditi računa o “raznim teretima”, a već i ovaj posjet Zagrebu opisan kao “poklon novom hrvatskom poglavniku" (Šešelj), dok su već i ovi prvi susreti toliko uznemirili službeni Beograd, da su diplomatske sveze Zagreba i Beograda, na zahtjev Beograda, odmah spuštene na “nižu diplomatsku razinu”.

Tako s hrvatske strane sigurno ne nedostaje dobra volja, ali se još otvaraju i neka dodatna pitanja. Službeni Zagreb ne može - barem ne otvoreno - učiniti mnogo više od ponavljanja načelne potpore neizbježnom srpskom preporodu, pa Račan opravdano zaključuje kako se Europa ne smije zaustaviti na hrvatskim istočnim granicama, ali otvoreno priznaje kako je s ovim srpskim “neofašističkim režimom”, gotovo nemoguća suradnja. Samo to, dok je sve ostalo još vrlo neizvjesno. Ova nova vlast je bila vrlo skeptična kada je u ulozi oporbe raspravljala o Sporazumu o normalizaciji, dok je Mesić velik dio svog ugleda izgradio na bespoštednoj kritici Tuđmanovog očijukanja s Miloševićem, dok se sada od nje traži da zažmiri bar na jedno oko, kada se radi o bivšim grijesima, a sadašnjem vladanju, Đinđića i Draškovića, da postane svojevrsni demokratski most, koji će nekoj budućoj Srbiji omogućiti povratak u Europu.

S punom mjerom civilizacijske velikodušnosti, a možda i na vlastifu štetu, jer bi “demokratska Srbija” u ovom cijelom području mogla vrlo brzo izrasti u novu “regionalnu silu”. Otuda i neke vrlo službene oprezne izjave i neki dodatni hrvatski zahtjevi. Hrvatska Vlada je već zgotovila plan za neometan, pravedan i ravnopravan povratak oko šest tisuća srpskih obitelji, a priprema i brze dopune svih osporenih zakona, ali nema dodatnih 250 milijuna dolara, koliko bi koštale sve te dobre želje, dok se ukupna humanitarna pomoć Zapada, još uvijek ograničava na desetinu potrebnog iznosa. Zbog toga je Tomac još jednom u Sofiji obećao kako će Zagreb “pomoći demokratizaciju jugoistočne Europe", ali neće “čekati druge” da bi se sam pridružio Europskoj uniji, a u “Nacionalu" napisao kako Hrvatskoj prijeti socijalna eksplozija ukoliko se Zapad u potpori Hrvatskoj ograniči samo na grljenje, ljubljenje i tapšanje po ramenu, dok je Čačić javno zatražio ono što je Račan uporno ponavljao u svim svojim zapadnim susretima: Hrvatska će ispuniti sve što je obećala, ali sama ne može platiti sve što su od nje tražili.