Ono što je Pasterov serum za bjesnilo, što je Flemingov penicilin za upale i otrovanja, to je politika Ante Starčevića, ili starčevićanska politika za političke lopove, autokratske vlastodršce, režimske kukavice, lažne političke mesije, korumpirane ljigavce i prevarante.

Kažu kako je inteligencija savjest nacije, a da je inteligentan onaj čovjek, dakle, ženska ili muška osoba, koja autonomno misli, ili koja misli svojom glavom.

Onaj čovjek koji je bio inteligentan i obrazovan, a uz to i nacionalno svjestan, osjetljiv na nepravdu, a imao “feeling” i dobar nos za pravdu, sveučilištarac koji nije bio neuk za pravo, onaj čovjek koji je bio gospodin, jer je imao plemenite namjere, i koji je bio dobar čovjek i imao iskren odnos prema svome narodu, prema pojedinim osobama, znancima, kolegama i kolegicama i prijateljima, a koji je bio oštar i nepopustljiv prema neprijateljima Hrvatske i nepopustljiv prema nepravdi, rođen je dana Gospodnjeg 23.svibnja 1823.godine u ličkom Žitniku kraj grada Gospića. Rođen je u obitelji Starčević, a roditelji su ga krstili na ime Ante i odgojili ga u kršćanskom duhu i usmjerili ka hrvatskom domoljublju. Osnovno školovanje završio je u ličkom Klanjcu, a gimnaziju u Zagrebu kamo je došao jeseni 1839. U glavnom gradu Hrvatske je položio ispit zrelosti ili maturu. Senjski biskup poslao je mladog Starčevića u sjemenište u madžarsku Peštu na studij filozofije. U veljači 1848. stekao je doktorat filozofije, nakon čega se vratio u Hrvatsku.

Ante Starčević se rodio, živio i umro u takozvanom “dugotrajnom” XIX. stoljeću. Engleski suvremeni historičar sociološke povijesti Eric Hobsbawm stavio je početak XIX. st. paralelno s Američkom revolucijom i ratom za nezavisnost 1776.godine, najkasnije s Francuskom revolucijom 1789.godine, a kraj XIX. stoljeća nije označio istekom 1900. godine, nego početkom Prvog svjetskog rata 1914.

Starčević je živio paralelno s izumiteljem četverotaktnog motora s unutarnjim izgaranjem Gottliebom Daimler i projektantom prvog diesel-motora Rudolfom Diesel. Dok je u Americi Rockefeller stvarao industrijsko bogatstvo, Starčević je stvarao nacionalno blago. Ruska dinastija Romanov industrijalizirala je siromašnu i kmetsku Rusiju, a Starčević kroatizirao siromašnu i robovsku Hrvatsku. Književnik iz Berlina, Theodor Fontane i Thomas Mann iz hanzeatskog Lübecka kritizirali su njemačku malograđanštinu, a Ante Starčević iz Gospića ukazivao na bedastoću hrvatskih malograđana. Ephraim Gotthold Lessing je u svojem književnom opusu ukazivao na dvoličnost njemačkog i europskog društva u odnosu spram Židova, a Starčević dvoličnost domaćih ulizica strancima spram hrvatskog naroda.

Zbog ostavljanja svećeničkog staleža nije bio izabran za profesora na Zagrebačkoj akademiji (Sveučilište u Zagrebu tada još nije postojalo). U odvjetničkoj pisarnici Dra. Lavoslava Šrama bio je perovođa. Tu je ostao sve do 1861. godine kada ga je Riječka županija imenovala svojim velikim bilježnikom, a Kotar grobničko-hreljinski izabrao svojim poklisarom za Hrvatski sabor. Kao veliki bilježnik Riječke županije počeo je u raznim predstavkama (peticijama) razvijati načela političke stranke hrvatskog državnog prava, koje je županija slala hrvatskom namjesništvu Habsburške monarhije u Zagreb i Dvorskoj kancelariji u Beč. U Hrvatskom saboru iz 1861. godine upoznao je Eugena Kvaternika. U svojem govoru od 26. lipnja iste godine razvio je načela Stranke prava, hrvatske političke stranke državnog prava, čiji je osnivač i predsjednik, biran na taj položaj aklamacijom (jednoglasno i javno) uvijek iznova, sve do kraja života. Zbog Predstavke iz 1861. godine režimski sud ga je osudio na tri mjeseca zatvora i gubitak doktorske titule filozofskih znanosti. Stol sedmorice u Zagrebu (prizivni sud) smanjio mu je zatvorsku kaznu na mjesec dana, koju je odsjeo 1863. godine. Godine 1865. izabran je zastupnikom III. kotara grada Zagreba. Kotar pregradski ga je 1870. opet izabrao za zastupnika hrvatskog sabora. Prigodom Rakovičke bune Eugena Kvaternika 1871. bačen je bio u zatvor, gdje je ostao do kraja iste godine. Godine 1878. izabra ga svojim zastupnikom Kotar kraljevački i đurmanečki, a zatim je neprekidno zastupao u Saboru kotare: Krasički, Bakarski, Čabarski i Delnički.

Ante Starčević bio je hrvatski političar, književnik, izvanredni satiričar, ironičar i publicist. Bio je uskrisitelj hrvatske svijesti. Svoj profesionalni radni vijek započeo je kao državni službenik. Bio je suradnik glasila Stranke prava “Hervat”, “Hervatska” i “Sloboda”. Svoje radove počeo je 1845. tiskati u književnom listu “Danica”. Objavljivao je sve do konca svojeg života 1896. U polustoljetnom razdoblju, uz govore, napisao je tisuće redaka mudroslovnih ogleda, književnih radova, satiričkih rugalica, znanstvenih rasprava, i ponajviše političkih komentara i polemika. Bio je Hrvat od glave do pete, neprijatelj protuhrvatskog trenda, ogorčeni oponent srbijanskog ideologa takozvanog jezičnog prava Vuka Stefanovića Karadžića, kao i politički konkurent “narodnjaka i mađarona”. U očima sluganskog režima u Zagrebu i na carskom dvoru u Schönbrunnu kraj Beča bio je neprijatelj br.1 što svjedoči o kakvom kalibru domoljuba se uopće radi. Hrvati su, inače, na bečkom dvoru nosili epitet “buntovnika”. Takav je upravo bio Starčević.

Rođeni Ličanin je 1871. godine napisao i postavio “Politička načela” za članove i simpatizere svoje stranke odnosno bio je tvorac prvog moralno-etičkog kodeksa za hrvatske političare.

Za Oca domovine je hrvatski književnik Miroslav Krleža rekao:

Starčević se odlučio za pretpostavku o tome kako su pravo i pravednost one sfere koje omogućuju izgradnju države kao slobodne nacionalne i građanske zajednice. Tu se Starčević poziva na novovijeke teorije o ljudskim pravima, izgrađujući svoju filozofiju prava. Za pravedno ustrojstvo države potrebno je osigurati slobodu koja je sadržana u pravu, odnosno u zakonu, a može se nadodat: i na poštivanju zakona od strane vlasti i građana. Pozivao se na ideju da je pravo to koje se suprotstavlja sili i njegova je snaga jača čak i onda kad ga sila nastoji poništiti i pogaziti.

Ante Starčević bio je noćna mora za zagovaratelje južnoslavenske državne zamisli, posebno za biskupa - političara Josipa Jurja Štrossmayera. Otac domovine bio je borac za ljudska prava i borac za nacionalnu slobodu i državnu nezavisnost Hrvata. Ante Starčević predstavljao je puno toga dobroga, a prije svega je bio hrvatski domoljub prve klase. Da je u Starčevićevo vrijeme kojim nesretnim slučajem postojala zloglasna jugoslavenska Udba, znamo tko bi joj bio glavna meta.

U vrijeme kada je započela Starčevićeva borba za hrvatsku stvar, Srbi su svoju državu imali već nekoliko desetljeća. S tom spoznajom je Ante Starčević 1861.godine krenuo u oslobađanje hrvatskog naroda od stoljetnog “ropstva”, iste one godine kada je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Lincoln krenuo u oslobađanje Afroamerikanaca južnjačkih država američke unije od okova plantažera. Tih godina građen je i Sueski kanal koji je morskim putem spojio islamski svijet Afrike i Azije s europskim kršćanskim svijetom, a Starčević je počeo spajati islamsku i kršćansku civilizaciju u Europi između rijeka Sutle i Drine.

Starčevića je čekao ogroman posao u objašnjavanju i dokazivanju hrvatskom narodu da su priče o siromaštvu i slaboći Hrvatske tuđe floskule, koje su sustavno širene među hrvatskim narodom kako bi taj narod izgubio samopouzdanje i kako bi se na taj način lakše mogao tuđincu baciti pred noge. Anti Starčeviću nisu kao Abrahamu Lincolnu stajale na raspolaganju Pennsylvanijske željezare i ljevaonice topova, niti su mu leđa čuvali vrsni westpointski pitomci i časnici te virginijski konjički pukovi. Starčević je na početku uz sebe imao samo neuk, tek od kmetstva oslobođen hrvatski puk. Protiv sebe je Otac domovine imao bezbroj kvazihrvatske pukove južnoslavenskih sanjara, vjerne madžarske ulizice i malograđanske “plesače” Bečkog valcera. Ali unatoč svemu je tvrdoglavi Ličanin znao da, “Tko hoće, taj i može” uvjeriti Hrvate da i oni mogu i trebaju imati svoju samostalnu državu. Unaprijed je znao kako u toj borbi neće biti sam, pošto će Bog biti uz njega.

Kao što u bajci princ poljupcem budi Trnoružicu iz dugogodišnjeg sna, tako je i Starčević probudio Hrvatice i Hrvate iz višestoljetnog sna. Svojim riječima i djelima Starčević kao da je svojim sunarodnjacima govorio: Hrvati, probudite se ! Starčević i Stranka prava suprotstavljali su se ideji federalizma i trijalizma (ideja preuređenja Monarhije), jer “Među federaliziranom i centraliziranom Austrijom razlika je kao između vraga i sotone”, mislio je Starčević. S ne manje žestine oborio se na zabludu jugoslavenske ideje.

Starčević Ante povijesni je svjedok reduciranja autonomije stečene za vrijeme bana Jelačića i Ilirskog pokreta odnosno svjedok je Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868.godine i dobivanja s tim u vezi mizerne samouprave (autonomije). Bachov apsolutizam ili samovlada austrijskog kancelara Bacha pedesetih godina XIX. st. je Starčevića upozorio protiv kakvog opasnog i dvoličnog režima se mora boriti. Ante Starčević nije doživio prvu svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine, ali je još doživio kraj izgradnje velebnog pravaškog zdanja na Zrinjevcu u Zagrebu odnosno dovršenje izgradnje sjedišta Stranke prava - “Starčevićev dom” - godine 1895. Umro je s ogorčenjem što su obojeni Afrikanci u Karipskom moru na otoku Hispanijoli proglasili svoju državu Haiti još za vrijeme Francuske revolucije, Srbi svoju državu početkom njegova XIX.stoljeća, a jedino njegovi Hrvati još nisu okusili sreću vlastite države.

Ante Starčeviće umro je ogorčen, ali s nadom u srcu da će Hrvati kad, tad shvatiti nužnost posjedovanja vlastite države ukoliko misle sudjelovati u najvećoj svjetskoj igri suvremenih nacija, “igra” koja se zove međudržavni odnosi nacija. Ante Starčević umro je (28.02.1896. u Zagrebu) u godini suvremenih Olympijskih igara u Ateni, kada je obnovitelj Olympijade, Francuz Pierre Cobertin 1896. lansirao geslo: “Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati”. Poznavajući Oca domovine, možemo slobodno reći da bi Ante Starčević poručio hrvatskom narodu: “Nije važno samo sudjelovati u svjetskom političkom natjecanju nacija i njihovih država, važno je i pobijediti”, odnosno, važno je da hrvatska nacija osnuje svoju državu, da joj ulije stvarni i istinski demokratski duh i da ju vjerom u Boga, vrijednim radom, poštenjem i pravednošću održi. Zato je Ante Starčević govorio: “Bog i Hrvati ! “Hrvatska Hrvatom !”

Na velebnom sprovodu Ante Starčevića, nije smjelo sudjelovati činovništvo, odnosno svi oni čija je plaća ovisila o “državnom proračunu”, po onoj Dostojevskoga: “Tko ti je dao kruh, oduzeo ti je slobodu”. Na Starčevićev sprovod su došle kolone Hrvata i Muhamedanacah, kako je sam Otac domovine naziavo bosanke muslimane. Najveći sprovod nakon Josipu Jelačiću bio je nacionalni prkos i inat ondašnjem tuđem režimu i državnom sustavu. Bio je to najmnogoljudniji politički sprovod kojega je Zagreb vidio i na njemu hrvatski narod najveću svoju počast tom čovjeku – HRVATU – iskazao. Ne samo dobri pjesnici, nego i političari su čuđenje u svijetu, mislimo na dobre političare, kao i dobre pjesnike. Ante Starčević bio je dobar, bio je izvrstan, bio je najbolji među najboljim Hrvatima. Ono što je Marija Jurić Zagorka kao Hrvatica u književnosti, Otac domovine Ante Starčević je kao Hrvat u politici.