ANALIZA Porast zaliha potvrđuje da je hrvatsko gospodarstvo u dubokoj recesiji

Porast zaliha općenito se objašnjava kao znak recesije gospodarstva. Zbog pada kupovne moći stanovništva i gospodarstva, u trgovinama se roba dulje zadržava, zbog insolventnosti poduzeća ne nabavljaju materijal, robu i opremu, dok se istodobno kod uvoznika ili proizvodača gomilaju zalihe jer je teško otkazati narudžbe planirane na procjenama o rastu prodaje, u vremenu kad je bilo optimizma da je gospodarski pad zaustavljen ili da će potrošnja rasti.

Statistika, na žalost, ipak potvrđuje zle slutnje o ekonomskoj krizi našega gospodarstva i na području zaliha. Tako je u 1999. zabilježen porast zaliha u trgovini na malo za 4,6 posto, dok je u industriji za isto razdoblje nastao pad od 3,2 posto. Tu malu svijetlu točku poništavaju stvarni bilančni podaci za prvih devet mjeseci 1999. koje je ovih dana obradio ZAP. Ti podaci bilježe rast zaliha od 9,9 posto u odnosu na isto razdoblje 1998. godine. U apsolutnoj svoti to je porast za četiri milijarde kuna, odnosno rast sa 37 na 41 milijardu kuna. Prema tome, ekonomski indikatori potvrđuju već izrečene dijagnoze o stanju hrvatskoga gospodarstva.

Porast zaliha ne bi se mogao dovesti u vezu s aktivnostima za prestanak međusobnog dugovanja putem kompenzacija. Ako poduzeća izvan trgovačke djelatnosti ulaze u stanovite kupoprodaje samo radi kompenzacija, robu koju su dobila žele odmah i prodati. Takva, se roba prodaje tranzitno, tj. od kupca (koji je prvotno naš dužnik, a koji s isporukom ujedno postaje dobavljač), izravno novom kupcu kojemu mi dugujemo. Ta roba u pravilu niti ne dotiče vlastito skladište, a niti je bilanca registrira kao zalihu.

Manipuliranje sa zalihama radi snažnog "kreiranja" poslovnog rezultata obilato je korišteno u socijalističkoj samoupravnoj privredi, a danas ostaci tog anakronizma i namještanja poslovnog rezultata osobito su izraženi u neprivatiziranim dioničkim društvima djelatnosti graditeljstva, proizvodnje, poljoprivrede i sl. Tehnika tog bilanciranja je vrlo jednostavna - samo se na zalihama kumuliraju troškovi prošlih i tekućeg razdoblja, koji im u osnovi ne bi mogli pripasti, dok se radi sučeljavanja s prihodima "propusti" otpis toliko troškova sa zaliha koji značajnije ne ugrožavaju sliku poslovnog uspjeha (a nastavno ni menadžerskih ugovora niti članstva u nadzorom odboru).

Jest da je to "razbojničko nasilje" nad bilančnom politikom koja ima vrhunsko postavljene ciljeve o objektivnom, fer i istinitom izvješćivanju poduzetnika (vlasnika), te da profesionalni računovođe "peru ruke" od takvog nasilja nad bilancom (oni samo dobivaju potpisane naloge) ono je ipak prisutno. To može biti jedan od razloga rasta zaliha nedovršene proizvodnje, poluproizvoda i gotovih proizvoda.

U osnovi to su "skriveni gubici" koje će otpisati banke ili će možda Vlada sanirati i ta poduzeća da bi ih pripremila za privatizaciju. No, prije tog čina radi se procjena i sve stavke dolaze na vidjelo. Svi se gubici, javni i skriveni, otpisuju na teret kapitala i utvrđuje se nova neto vrijednost imovine, odnosno kapitala. Sve će to platiti porezni obveznici, pa i onda kad izgubljeni prihodi od privatizacije neće pripomoći za financiranje državnog proračuna.

Koji je udio zaliha u ukupnoj imovini poduzeća takoder je od bitnog značenja. U bilancama naših poduzeća primjetan je velik udio stalne imovine (zgrada, opreme, zemlje i sl.), dok je udio radnog kapitala (gdje su i zalihe) značajno niži, pa je i to jedan od uzroka krize u našem gospodarstvu.

Tako je u 148 najvećih kompanija u Europi udio zaliha u strukturi bilance 1989. iznosio 15,5 posto, a 1994. godine 12,7 posto. U 38 najvećih japanskih kompanija to je 1989. iznosilo 14,2 posto, a 1994. godine 13,9 posto, a u 60 najvećih kompanija u SAD-u zalihe su 1989. iznosile 12,0 posto, a 1994 godine 10,3 posto. Prema tome, najveće ekonomije svijeta posluju sa zalihama od 10 do 14 posto vrijednosti od ukupne imovine s kojom raspolažu. Prema podacima ZAP-a, u hrvatskom su gospodarstvu zalihe 31. prosinca 1998. iznosile 9,7 posto. Razlika je neznatna i očito je da iz tog ne proizlaze problemi. Štoviše, približavanje udjela zaliha u imovinskoj bilanci prema svjetskim mjerilina je u tijeku. Pojedinačna odstupanja pojedinih poduzeća ne mogu biti nacionalni problem. Drugi je problem što naša financijski nejaka poduzeća ni poželjni odnos zaliha u imovinskoj bilaci ne mogu ekonomski izdržati. Pad cijene bankarskih kredita zasigurno bi tome pripomogao.