Nema sumnje da je nakon nekoliko poteza nove vlasti, koji su izazvali dosta polemičnih suprotstavljanja, pa i negodovanja, predsjednik Vlade Ivica Račan bio praktički prisiljen stati ispred Vlade i ministara braneći svoju poziciju i program što ga kani provesti. Javni istup na sjednici zagrebačkog Gradskog odbora SDP-a, u utorak navečer, u neku je ruku početak Račanove rekontre: istovremeno, odgovor na sve žešće kritike Vladina programa i znak upuštanja u političku bitku koja će trajati “do posljednje kapi krvi”.

Predsjednik Vlade našao je tako za potrebno braniti smanjenje dužnosničkih plaća, tvrdeći da predizborna obećanja šestorice nisu iznevjerena i da su plaće realno smanjene za 40 posto; stao je iza potpredsjednika Vlade Linića i ministra Fižulića, kada je riječ o saniranju gospodarstva i mogućem daljnjem otpuštanju radnika; nije zanijekao “tvrde i bespoštedne” pregovore u Vladi oko proračuna; ponovio je kako je 2000. godina odricanja i stvaranja povoljne startne pozicije za naredno razdoblje te zatražio od svih zaposlenika da pokažu skromnost ne pretjerujući u traženju povećanja plaća.

Ovim nastupom, kojega je kruna bila tvrdnja da se još uvijek ne zna stvarni dug Hrvatske te da su grijesi HDZ-a takvi da će nova vlast, suočena s poraznom naslijeđenom gospodarskom i socijalnom situacijom, još dugo morati “trčati u mjestu”, Račan želi dobiti na vremenu i umiriti javno mnijenje. Naravno, nitko osim njega samoga ne zna da li je očekivao da će već poslije dva mjeseca na vlasti morati upotrijebiti svoj autoritet i respektabilni rejting u javnosti da bi amortizirao udare na Vladu, ali i cjelokupnu vladajuću garnituru, no kao političar nije imao izbora. Akumulirane političke kamate očito su potrošene. Nužda stoga tjera i na grickanje glavnice, čije će čuvanje ili daljnje kopnjenje ovisiti prvenstveno o Račanovoj sposobnosti da kormilari brodom koji je preuzeo.

U ovoj političkoj borbi u prilog mu idu tri okolnosti. Prvo, slaba opozicija koja će mu omogućiti puno duže “hvatanje konaca” nego bi mu to inače bilo dopušteno. HDZ nije slab zato što bi imao malo zastupnika u oba doma Sabora, naprotiv i njihov sadašnji broj, a pogotovo premoć u Županijskom domu načelno mu daju oružje za ozbiljno “drmanje” vlasti, nego zato što je podijeljen unutar sebe i zato što su ga birači (kada bi kojim čudom i ostao jedinstven poslije vlastitog partijskog kongresa u travnju) na proteklim izborima otpisali kao svoju opciju barem u narednih nekoliko, godina. Može sada Vladimir Šeks izvoditi opozicijske umjetničke bravure, brojeći neispunjena obećanja vlasti i zazivajući prijevremene izbore, ali je činjenica da su birači nakon deset godina kaznili HDZ, pa kada su se već na to odlučili, ni psihološki sebi neće dopustiti da ga takoreći odmah amnestiraju. Prvenstveno zbog toga što su ga “smakli” kada im je gospodarsko-socijalna voda došla do grla, a provoditelji te politike toliko su se iskompromitirali da ih malo tko može ponovo zamisliti na vlasti, pa će se ipak toliko strpjeti da će za novu vlast biti dovoljno vremena i za uspjehe ako to bude znala iskoristiti.

Ostatak pak opozicije i brojčano je slabašan. Đapić sigurno u potaji radi svoju računicu, imajući u vidu i buduće otpadnike iz HDZ-a, ali i dio javnog mnijenja koji bi nezadovoljan rješavanjem gospodarsko-socijalnih problema, “podilaženjem” međunarodnoj zajednici te upućivanjem “dobrodošlice” izbjeglim Srbima mogao radikalnije skrenuti u desno, ali mu je ona zasad, u trenutku kada je vlast najosjetljivija, tek papirnata.

Drugo, na Račanovoj je strani i “topao vjetar” koji puše sa zapada Europe i preko Atlantskog oceana. Aktualne najave o sredstvima iz programa Pakta o stabilnosti te američkih investicija koje se broje u milijunima dolara, kao i opća politička podrška, mogle bi biti by-pass, ali i zastava kojom će se politički mahati kao nadom da će se vrlo brzo stvari pokrenuti s mjesta. I treće, premda ni politički ni demokratski nije uputno inzistirati na “jedinstvu vlasti” (međusobne kontrole tijela i institucija vlasti u demokraciji nije nikada dosta), dogovori ljudi iz istog predizbornog koalicijskog “gnijezda”, i oni “konstruktivni” i oni manje konstruktivni, ali ipak uvažavajući, na relaciji predsjednik države - Vlada - Sabor mogu svakako amortizirati frontalne i podzemne udare na vlast, pa tako i Račanovoj Vladi dopustiti da dođe do neophodnog daha.

Ima, međutim, i nekih okolnosti koje idu protiv predsjednika Vlade kao trenutno najisturenijeg eksponenta nove vlasti. Prvo, to je neizvjesnost uspješnog dogovora oko traženog socijalnog mira u iduće tri godine. Ni poslodavci ni sindikati, a bogme ni Vlada nisu javnost dosad uspjeli uvjeriti da će njihovi međusobni razgovori uroditi plodom. Štoviše, stvara se dojam da nitko od tri partnera nije preostaloj dvojici dovoljno argumentirao svoju poziciju, niti je spreman nečega se odreći u ime zajedničkog cilja. Drugo, i dalje je vidljiv već prvih dana uočen prigovor Vladi da nema jasnog stava hoće li u idućem razdoblju, uz svo uvažavanje zatečenog stanja, voditi više liberalnu ili socijalnu politiku. Konkretno, ne bi bilo dobro da odustajanje od proširenja prava na dječji doplatak, najava novih otpuštanja radnika, vraćanje poduzeća radnicima uz naknadu od jedne kune ili prolongiranje rješavanja zaostataka umirovljenicima budu, primjerice, ključni “ustupci” prestanku “bildanja” proračuna preko leđa gospodarstva, odnosno poticanju poduzetništva. Postoji cijeli niz mjera kojima se može liberalizirati gospodarstvo, pri čemu bi i sam Račan trebao pojasniti što mu je značilo kada je na spomenutom skupu u Zagrebu izjavio da Vlada namjerava stvarati programe koji će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta. Želimo li, naime, pružiti poduzetništvu priliku za zamah, osim stranog kapitala potrebno je i što manje državne intervencije. Država, u ovom slučaju Vlada, doista bi se trebala kloniti dirigizma na tom području, ma kako sama bila u stanju ponuditi “savršene programe”, te se zadovoljiti stvaranjem pravnih okvira i donošenjem stimulirajuće porezne politike kako bi postigla cilj da gospodarstvo uspješno krene uzbrdo.

Naposljetku, Račan će sa svojim ministrima morati raščistiti pitanje zajedničke strategije. Budu li se i dalje, kao u prvim reakcijama oko utvrđivanja proračuna, zatvarali svaki u svoju utvrdu (ministarstvo) “režeći” na one druge, od tako raštimanog orkestra nitko neće imati koristi. Problem ne bi bio drukčiji ni da je Vladu sastavila samo jedna stranka, a ne koalicija, jer bi i onda svatko iz “ljudskih i pragmatičnih pobuda" branio “čast i važnost” svog ministarstva, pa je krajnji čas da zbog interesa cjeline svi stave glave na kup i izađu s jedinstvenim stavovima koje nitko neće dovoditi u pitanje. Nakon toga, ili će zajedno uspjeti, ili će im program pasti, ali istjerati ga moraju do kraja. To je zakon politike.

Nova vlast se ne bi smjela zavaravati. Prekjučerašnja najava o početku procesa ustavnih promjena nije ta politička igračka koja bi biračima mogla zamazati oči i skrenuti fokus s urgentnih problema prioritetne vrste. Ustavne promjene treba napraviti stručno i pažljivo, bez obzira na utrošeno vrijeme, a u meduvremenu praktički na političkom, gospodarskom i socijalnom planu napraviti dovoljno toga da Račanov poziv građanima na odricanje u ovoj godini doista ne ostane tek demagoška floskula. Ako je, dakle, njegova najava političke rekontre u obranu vlastitog programa usmjerena u tom cilju, ima svog rezona. U protivnom, kao dio političke igre bit će otopljena već na prvom proljetnom suncu.