Uzdrmani je Vladimir Šeks u svom paničnom obračunu sa Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt, potpuno zaboravio tko je sada Predsjednik Republike. Većina dosadašnjih raskolnika i otpadnika iz dosadašnje vladajuće stranke, doista je završila na pregaženom političkom rubu, ali se Stipe Mesić ipak uzdigao do prvog čovjeka države, bez obzira na to što je u tom mukotrpnom usponu, promijenio nekoliko stranaka, a prividno već bio dotakao dno. U ogorčenom otporu HDZ-u i obračunu sa Franjom Tuđmanom, a ipak tako privlačan i za veliki broj bivših HDZ-ovih glasača, koji su u Stipi Mesiću - uz mnoge nove stvari - ponovno prepoznali i sve ono što je u ovih deset nasilnih godina tako lakoumno prokockala Tuđmanova stranka nad strankama. Nikad ne reci nikad, po ugledu na novog gospodara Pantovčaka, pa su tako i Mate Granić i Vesna Škare Ožbolt, ipak učinili onaj presudni iskorak u potpuno neizvjesnom preispitivanju svoje svekolike političke sudbine.

Protiv HDZ-a, a u ime vlastite stranke (HDC - Hrvatski demokratski centar), ili bar protiv onoga što je ostalo od rasutih HDZ-ovih ostataka, a bez potpore onih koji misle na isti način, bilo u opreznom krugu dosadašnjih otpadnika, bilo u redovima brojnog, a ipak nemoćnog HDZ-ovog zastupničkog kluba. Bez pomoći mogućih prijatelja, a u znaku mračnih i opasnih prijetnji onih koje su ipak napustili, Mate Granić i Vesna Škare Ožbolt, kao zakašnjeli buntovnici, koji su označili konačni raspad HDZ-a, a sami tek trebaju dokazati da mogu biti podjednako uporni, uspješni i spretni, kao što je to već bio novi Predsjednik Republike. Samo jedna dosadašnja iznimka, a odmah i novi pokušaj da ona preraste u novo hrvatsko političko pravilo.

Dok je Mesić ustao protiv svemoćnog Tuđmana u trenutku njegove opće nedodirljivosti, Granić i Škare Ožbolt su do posljednjeg trenutka vjerovali da će pobijediti u ratu za osporeno stranačko nasljeđe, pa je Granić u ime stranke, a ipak bez nje i protiv nje, izgubio “već dobivene” predsjedničke izbore, a Vesna Škare Ožbolt, koja je u redovima HDZ-a jedina pobijedila na parlamentarnim izborima, još je donedavno obećavala potpuno nemoguće stvari (promjenu imagea i pobjedu demokratskog ustrojstva u redovima autokratskog HDZ-a) u vrlo dvojbenoj ulozi Šeksove stranačke glasnogovornice. Granić kao gubitnik, koji je s ovakvom HDZ-ovom prtljagom, ipak dobio sve što je mogao dobiti na predsjedničkim izborima, i Vesna Škare Ožbolt, kojoj u tom zakrvljenom, izgubljenom, gubitničkom i otpisanom vrhu stranke, nisu htjeli priznati čak ni tu jednu jedinu postuđmanovsku pobjedu, pa je praktički istjerana iz stranke, samo da se ne bi odvažila na stvarnu predvodničku ulogu.

Tako se čini da su novu stranku utemeljili najbolji ljudi iz vrha najgore stranke, ili pak najbolji među onima, koji su predugo ostali u potpuno poraženom krugu, dok ih tek očekuje vrlo mukotrpan put do neke važne uloge u prenatrpanom političkom centru. Na ovim izborima nisu pobijedili nikakvi divlji ljevičari, a čak i Đapić, skida svoje crne maske, dok Granić i Ožboltica još uvijek govore uglavnom ono što je Mesić tvrdio prije šest godina (HDZ se ne može promijeniti iznutra), a obećavaju samo ono (demokracija, Ijudska prava, suradnja sa svijetom) što je već nekima drugima, koji su cijelo to nasilno desetljeće strpljivo nosili oporbenu okrvavljenu krunu, konačno donijelo blistavu izbornu pobjedu. Tako Vesna Škare Ožbolt podjednako otkriva njihove najveće prednosti i mane, kada tvrdi da odlučuje veličina predvodnika, a ne oni stranački programi, koji u pravilu nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu, pa sigurno nisu presudni u konačnim izbornim odmjeravanjima.

Mate Granić je prvi koji se u hrvatskom političkom životu i u porazu uspio izboriti za ulogu općeprihvaćenog “starijeg državnika", pa ga većina uvažava u ovakvom Saboru, dok i u međunarodnim krugovima, mnogi još uvijek traže njegovu riječ i blizinu. I Vesna Skare Ožbolt, koja je ostala postojano simpatična u omzrnutom središtu moći (Pantovčak), kao dodatna oporba u oporbi, i oni koji nude znanje i iskustvo, osobni ugled i obaviješteno preispitivanje vlasti, za razliku od Ivića Pašalića ili Vladimira Šeksa, koje u njihovim natražnjačkim posizanjima za izgubljenom moći, tek i treba strpati u čvrsto začepljenu političku bocu, kako bi obojica skončali u neizbježnom plesu škorpiona.

Već sada prekasno za bilo kakvu temeljitu obnovu HDZ-a, a ipak prerano za mnoge dosadašnje i buduće stranačke disidente, koji se još ne žele prikloniti Graniću, a znaju da ima pravo, bilo da misle da su bolji od njega, ili još čekaju na rubu arene da saznaju što će konačno ponuditi nekakav konačni pobjednik. Ugledni “Der Spiegel” u posljednjem izdanju vrlo kritički preispituje opstanak bilokakvih prepoznatljivih desničarskih ideja, bez obzira na Haidera, a u znaku tužne Kohlove sudbine, dok u Hrvatskoj svi složno govore kako bi upravo u ovom trenutku Hrvatska trebala neku jaku demokršćansku stranku, možda baš ovakvu, o kojoj sanja Granić. Pa ipak se čini da je hrvatski politički centar pretrpan poput prigradskog autobusa, u vrlo šarolikoj gužvi, u koju se sada i Granić pokušava ugurati između pločnika i dovratka. Kasno za novu političku većinu, a prerano u zamjeni HDZ-a, budući da još nije okončano rastakanje dosadašnje vladajuće stranke, dok i u Bosni, Ante Jelavić uzaludno želi spasiti stranačko ime, a prilagoditi političke fraze, pa odjednom krivično prijeti svojim najvažnijim suputnicima i suradnicima, zagovara pomirljivost prema Bošnjacima, Srbima i međunarodnoj zajednici, a ponizno obećava smanjivanje vlastitih dužnosničkih plaća.

I on sada tvrdi da je Tuđmanov HDZ bio bahat, rastrošan, samodopadan i pohlepan, pa se Tuđmana odriču i oni koje je u cijelom svijetu jedino mogla iznjedriti njegova nakaradna bosanska politika, a brane tek oni (“klub barakaša”), koje je on osobno među prvima odbacio. U to šareno društvo raznolikih političkih fantasta, ulaze i oni samodopadni intelektualci iz udruge ucviljenih hadezovskih mučenika, koji još misle da tek treba doći nekakvo njihovo vrijeme, te je u tom kolu pregaženih predvodnika, Granić ipak hrabro iskoračio, bez obzira na to što je do sada gotovo u svemu bio tako samoponižavajuće oprezan. I dok se Trg hrvatskih velikana već davno pretvorio u Trg žrtava Ivića Pašalića, Mate Granić ostaje čvrsto na Markovom trgu, sa svim vrlinama i manama, propustima i zabludama, strahovima i nadama, još uvijek osamljen kao što je to i do sada bio, ali bar jednom pod vlastitim političkim šeširom.