POLITIKA I BIZNIS: ZAŠTO SU SMIJENJENI DAVOR ŠTERN I DAMIR BEGOVIĆ

Je li svaka vlast ista? Hoće li ikad pod ovim dijelom neba politika izaći iz privrede? Može li, napokon, stručnost, a ne politička lojalnost, postati temeljnom odrednicom kadrovske igre pri vrhovima državnih i javnih poduzeća, banaka i ustanova?

To su tri ključna pitanja, koja se s razlogom, ovih dana i u najširoj javnosti postavljaju u povodu sve jačeg vala promjena uprava u tim državnim i javnim tvrtkama, a gotovo u metaforičkoj verziji, u slučaju najnovije smjene čelnih ljudi INA-e i HEP-a. Zašto su, dakle, nadzorni odbori tih ključnih poduzeća u državnom vlasništvu smijenili Davora Šterna i Damira Begovića, a na njihova mjesta imenovali Tomislava Dragičevića i Ivu Čovića?

Prema prvim (a bit će, najvjerojatnije, to) i zadnjim službenim tumačenjima, smijenjeni su zato “jer je Vlada kao reprezentant hrvatskih državnih interesa i vlasnik INA-e i HEP-a procijenila da u ovom trenutku treba izvršiti smjenu na čelu tih dvaju poduzeća” (pitijski reče ministar Fižulić), ali te smjene “nisu bile politički uvjetovane” (također reče ministar Fižulić). No, smijenjeni direktori imaju malko drukčiju procjenu, pa tako Štern ističe da “svaka vlast ima pravo odabrati svoje direktore”, odnosno da “pobjednici pišu povijest”, dok Begović izričito, ali u negativnom kontekstu, kaže da je smijenjen “isključivo iz političkih, a ne stručnih razloga”.

U stvarnosti, prvi ljudi državnih poduzeća, banaka i ustanova, osobito onih najvećih, u većini se slučajeva i zemalja, o čemu svjedoči bogata praksa bar unazad pola stoljeća, smjenjuju iz brojnih razloga, malo kad samo zbog jednog. Često su to prirodni (odlazak u mirovinu, umor, bolest, dugi mandati, pad kredibiliteta menedžera u javnosti) i osobni razlozi (ostavka na dužnost, odlazak na novu dužnost). Ima slučajeva da do smjena dolazi iz etičkih (negativan odjek nekog osobnog čina ili izjave odredenog menedžera) ili čak krivičnih (ako je osumnjičen za pojedine štetne ili krivične radnje).

Treba li, stoga, u Hrvatskoj danas glumiti i do hipokrizijske karikature tvrditi kako smjene čelnih Ijudi u vodećim državnim i javnim poduzećima ili bankama nemaju veze s politikom, ili štoviše, u javnosti tražiti da tu vezu više nemaju, da politika izađe iz privrede, da zapravo napusti svoju - bit?

Ima ih još koji pamte da je do prije samo deset godina većina tih vodećih funkcija u većim, tada društvenim, poduzećima, bankama i ustanovama bila predodređena za Ijude koji su, uz kakve-takve etičke, i sve zahtjevnije stručne kvalitete, morali posjedovati i političku podobnost, koja se dokazivala članstvom u jedinoj političkoj stranci? U tom kadrovskom sustavu, dakako, nije bilo dobro to što je bio jednostranački, što ne znači da u višestranačju politika može bez biznisa i biznis bez politike, da je to igdje moguće, i - kad bi i bilo - da bi vodilo optimalnim učincima.

Danas, u još demokratičnijem okolišu, u Hrvatskoj nikome ne treba mijenjati stranački dres, niti bi strankama takvi “trebali trebati”. Zašto, uostalom, na dulji rok, neki menedžeri ne bi bili i iz interesnog, i iz profesionalnog, i iz nadasve političkog razloga vezani uz same vrhove pojedinih stranaka, i s njima se otvoreno uspinjali na vlast, ali s njima i spuštali s nje.

U Hrvatskoj je poslije 3. siječnja 2000. godine na vlast došla koalicija šest štranaka, a s njom promovirana i politika “novog smjera”. Za tu politiku na brojnim punktovima doista trebaju svježi, novi (dakako, i stručni) ljudi, koji će umjeti ostvarivati zaokret u koncepciji i strategiji razvoja cijele zemlje, i svake od većih tvrtki. Jednima će novi ciljevi biti osvajanje tržišta EU-a, drugima privatizacija, trećima podizanje cijene dionica poduzeća ili banke na tržištu, četvrtima sve to pomalo, i svima još podjednako - sve dinamičnije otvaranje novih i novih radnih mjesta.

Ne uspiju li u tome ti novi menedžeri, niti aktualna, Račanova vlada, tada će uredno, na izborima, prije ili nakon izbora s razlogom biti zamijenjeni novim imenima, ali i - novom politikom. Neka se, dakle, stručni čelni ljudi u državnim tvrtkama, gdje god Vlada procijeni da joj je to interes, zamjenjuju novim stručnim ljudima, ali neka se ne skriva da se to radi prije svega zbog ostvarivanja novih političkih ciljeva. Ionako nitko od smijenjenih neće skončati u turobnoj besposlici, na burzi rada.