RAZGOVOR S LJUBLJANSKIM NADBISKUPOM DR. FRANCOM RODÉOM

Predsjednik Slovenske biskupske konferencije ljubljanski nadbiskup dr. Franc Rodé boravio je nedavno u Zagrebu u uzvratnom posjetu predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću. Tom smo prilikom nadbiskupa Rodéa, dugogodišnjeg predavača na Teološkom fakultetu u Ljubljani i bivšeg tajnika Papinskoga vijeća za nevjernike u Vatikanu, zamolili za razgovor. Upravo služba profesora od 1968. do 1981., kao i sIužba tajnika koju je od 1981. do 1997. vršio u Papinskom vijeću za nevjernike stalno ga je nukala da prati suvremena svjetska kretanja u odnosu vjere i nevjere u današnjem sekulariziranom svijetu. Plod su toga rada brojna izlaganja na različitim skupovima i simpozijima te više knjiga. Zanimljivo je spomenuti da su krajem prošle godine na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljene dvije njegove knjige pod naslovom “Biti i opstati” u kojima govori o kršćanstvu, demokraciji, kulturi, povijesti i domoljublju u kontekstu prošlosti i sadašnjosti Europe.

Mons. Rodé: To su postkomunističke zemlje u tom smislu što imaju demokratski okvir, izbore svake četiri godine i razne druge demokratske procedure, a ljudi koji su na vlasti jesu bivši komunisti. Koliko se je u njihovim glavama promijenilo razmišljanje, to je pitanje. Treba reći da oni u tu demokratsku igru ulaze. Glavni problem koji osjećamo u Sloveniji jest privatizacija vjere. Vjera nije privatna stvar. Ona se mora javno manifestirati. Također, među ljudima je vidljiv veliki strah. Boje se. Možda ne znaju čega se boje, ali se boje. To je ono što su komunisti utisnuli u svijest ljudi i zato se vjernici još i danas ne usude u poduzeću, školi, kulturi u javnom životu pokazati svoj kršćanski identitet. Vidljivo je i pomanjkanje inicijative. Nešto treba započeti, povezati se s ljudima, nešto ostvariti... Međutim, nitko ne započinje, ne zna se tko bi trebao preuzeti inicijativu. Dakle, vidljiva je ta pasivizacija. Ta je poteškoća onda vidljiva i u samoj Crkvi kod angažmana laika. Onda se dogodi da laici kažu neka to radi svećenik, on je u tome profesionalac i neka on to radi. Svi mi moramo raditi. U Sloveniji se Crkvi često predbacuje da se bavi politikom. Mi ne politiziramo, nego govorimo protiv pobačaja, o problemu škole, odgoja... Ako o tim problemima govoriš, odmah neki predbacuju da se Crkva miješa u politiku. To im je u glavu ucijepila vladajuća klasa, komunisti, koji su govorili da jedino oni imaju pravo stvarati politiku.

Mons. Rodé: Može se tako reći. To je i pokazatelj da se postkomunisti ili ekskomunisti boje samosvijesti kršćana, njihove moralne uspravnosti, odgovornosti... Najviše se boje slobodnoga, suverenog naroda, istinite državničke i državljanske svijesti da je čovjek svjestan svojih dužnosti i prava te da tu ne popušta. I jasno je da nije svejedno hoće li se u ljudima probuditi ta samosvijest kršćana.

Mons. Rodé: Mora se upozoravati na to da se dogodila radikalna promjena i da je ono što je bilo prošlo, i da se više neće vratiti. Ljudi se još uvijek jako boje da će se ono što je bilo opet vratiti. Mislim da će odgoj novih generacija u školama, na vjeronauku, promijeniti to razmišljanje. Takvoj promjeni sigurno će pridonijeti i djelovanje pastoralnih vijeća i suradnika koji će se formirati u novom duhu slobode, demokracije, angažiranja pa i rizika kršćanskog djelovanja u javnosti. Potrebno je i znati što se hoće postići. Socijalni nauk Crkve u tome nam može puno pomoći. Pokazuje nam u kojem pravcu treba raditi ako želimo biti čvršći katolici u politici i socijali. Tu su važne i katoličke organizacije. Potrebno je odgajati vjernike da samoinicijativno pokreću različite inicijative, ne one dirigirane od Crkve, nego one oko kojih će se sami vjernici laici okupiti i preuzeti odgovornost. To bi trebala biti škola za preuzimanje vlastite odgovornosti.

Mons. Rodé: Na području kulture imamo predstavnike kršćane koji su prepoznatljivi kao pisci, kao umjetnici, ali broj angažiranih kršćana u politici i nije baš zadovoljavajući. Pridolazi nova generacija mladih ljudi i imamo socijalnu akademiju koja formira mlade kršćanske lidere, i očekujemo da će angažiranje kršćana u društvu biti znatnije nego što je danas.

Mons. Rodé: Uza sve pojavnosti, kršćanstvo mora biti sol društva i mislim da to u mnogo čemu i jest. Mnogo je kršćanskih obitelji koje prenose kršćanske vrednote svojoj djeci i koji svjedočenjem u društvu imaju pozitivan utjecaj u društvu u smislu poštenja, u smislu pozornosti za druge, istinoljubljivosti...

Mons. Rodé: Sada smo u drugom stadiju. Prvo je zasjedanje završilo uspješno, a sada pripremamo drugo i zadnje zasjedanje koje će se održati u studenome ove godine. Ciljevi Sinode jesu unutrašnje produbljenje vjere, učvršćenje u vjeri, drugačiji odnos prema kršćanstvu, za razliku od onog čisto tradicionalnoga slovenskog odnosa do vjere, Crkve i kršćanstva. Vjera mora biti prije svega unutarnje slobodna, mora prinositi egzistencijalnu radost, odvažnost za život, prihvaćanje života. Naša Sinoda ima geslo: “Izaberi život.” To ima i svoju demografsku i svekoliku poruku. Drugo, pitanje kako prenositi vjeru generacijama koje dolaze. Velik je to problem s kojim se suočava cijela Europa. To bi bili unutrašnji ciljevi Sinode a vanjski cilj je veće angažiranje kršćana u javnosti - na području kulture, na području politike, medija, odgoja, škole... Zalažemo se za Crkvu kao “communnio” zajedništvo, za misionarsku Crkvu i za veću svijest o pripadnosti Crkvi. Mi smo kršćani, katolici, pripadamo Crkvi koja je naša duhovna domovina. To je naš dom i to nas povezuje s Općom Crkvom i povezuje nas s korijenima europske kulture i pripravlja nas na ulazak u Europu.

Mons. Rodé: Imamo dobrih katoličkih pisaca, slikara, glazbenika. Postoje i oni koji ne nastupaju izravno kao katolički umjetnici ali nesumnjivo proizlaze iz katoličke tradicije i izvor njihova nadahnuća je kršćanski misterij. Rekao bih da upravo ti ljudi imaju najviše reći našemu društvu. Drugi koji proizlaze iz nihilističkih, liberalnih pozicija, zaista nemaju svoje poruke, nemaju što reći čovjeku.

Mons. Rodé: U mnogim je zemljama to malo vidljivo. Sekularizacija je prodrla veoma duboko i danas je dobar dio Europljana poganiziran i u stvarnosti žive u nihilističkom ozračju bez vrednota, bez nade... To je civilizacija “ovdje i sada” – “hic et nunc”, koja ne misli na budućnost. Po drugoj strani, temelji europske civilizacije su nesumnjivo kršćanski. Premda se možda te vrednote ne prepoznaju mnogo put kao kršćanske, one jesu kršćanske. Ako ih budemo znali oživjeti, onda će kršćanstvo u europskom zajedništvu biti jače i Crkva će dobiti svoje mjesto. Nekoga posebnog suprotstavljanja ulozi Crkve u europskom zajedništvu nema, pa to više postaje pitanje unutrašnje snage same Crkve. Koliko će Crkva biti nutarnje jača, toliko će imati više utjecaja u budućim europskim integracijama.

Mons. Rodé: Europa će biti Europa ako će se temeljiti na vrednotama koje su ostvarile Europu. Te su vrednote one vrednote koje je europskoj civilizaciji dalo kršćanstvo, a koje je integriralo, već i prije seobe naroda, grčke i rimske vrednote. Možemo opaziti tri velika kulturna doprinosa: grčku racionalnost s uvjerenošću da čovjek lako spozna istinu, rimski pravni red koji je suprotan anarhiji jer je zakon taj koji uređuje društveni život a ne ničija samovolja i, treće, kršćanstvo sa svojim vrednotama, prije svega: ljubavlju, solidarnošću... Bez tih se temelja Europa nikako ne može ostvariti.

Mons. Rodé: Čovjeka treba prihvatiti takvim kakav jest, s njegovim čežnjama, očekivanjima, s nadama koje ima... U njih treba unijeti Radosnu vijest. Mislim da će sve više biti jasno da je sekularizacija i civilizacija kakva se danas u Europi razvija civilizaci a kojoj nedostaje nada, vrednote. Čini mi se da će sve više biti jasno ono o čemu govori francuski pjesnik Pierre Emmanuell: “Živjeti za Boga ili živjeti za smrt.” Nemamo druge alternative. Hoće li čovjek živjeti za smrt, prihvatiti smrt ili će se obrnuti Bogu i izabrati život. Mislim da je to dilema koja ipak postaje sve jasnija europskom čovjeku. Živjeti za Boga i u istom trenutku živjeti život u punini, živjeti radost, jer je to već trenutak svjetlosti i vječnosti; jer je vječnost već sada prodrla u sadašnji čas, ili pak prihvaćanje smrti kao prihvaćanje zadnje etape Ijudskoga života, a s time i propast i zagorčenost. To je dilema: živjeti za Boga ili za smrt. To treba predstaviti današnjem europskom čovjeku u svojoj oštrini: čisto, jasno i oštro. I mislim da će čovjek izabrati Boga a ne smrt. Trećega nema.

Mons. Rodé: Beatifikacija Slomšeka znači da se evanđelje može oživotvoriti u svakom narodu. Slomšek je to ostvario na veoma sretan način u svojem vremenu, u svojoj domovini. S druge strane, Slomšekova beatifikacija ima posebno i originalno značenje što je Slomšek, osim što je bio odličan dušobrižnik, biskup i čovjek duboke duhovnosti, bio i čovjek koji je branio slovenski jezik i slovensku kulturu pred pritiskom germanizma. Čini se da su te naravne vrijednosti, kao što su narodna kultura i narodni jezik, sa Slomšekovom beatifikacijom dobile u Katoličkoj Crkvi višu vrijednost, nadnaravnu i teološku. S time je Katolička Crkva priznala kao vrijednost i zauzimanje za narod, za narodnu kulturu i jezik. Značajno je da je prvi slovenski blaženik ujedno i borac za slovensku kulturu i slovenski jezik. To je veoma značajno za mali narod koji je u svojoj povijesti mnogo puta bio ugrožen od tuđinaca. Slomšek ostaje zapamćen u slovenskoj povijesti kao svetac, kao ostvareni kršćanin i kao borac za narodna prava - to je originalno u katalogu svetaca Katoličke Crkve.

Mons. Rodé: Prošle je godine u svibnju započet biskupijski proces za beatifikaciju biskupa Vovka koji smo pokrenuli na poticaj svećenika Ijubljanske biskupije. Biskup Vovk je prije svega svjedok vjere. Živio je u najtežim vremenima progona Crkve koji su vršili komunisti po svom dolasku na vlast. Bio je čovjek koji je neustrašivo i s velikom hrabrošću navješćivao vjeru i mnogim je kršćanima tog vremena bio snažan oslonac u njihovoj vjeri. Biskup Vovk je bio pravi pastir koji je hrabrio vjernike, koji je u njima pobuđivao samosvijest i prevladao strah koji je širio totalitarni režim. Evo zašto je biskup Vovk za to razdoblje povijesti Crkve u Sloveniji velik čovjek i svjedok vjere: ubijeno je oko 150 bogoslova, samostanske braće i svećenika, u zatvoru je bilo više od 250 svećenika, iz zemlje je otišlo u emigraciju oko 280 svećenika. Svakako, to je bilo tragično vrijeme za Crkvu u Sloveniji, a Vovk je i u tom teškom vremenu neustrašivo predstavljao Crkvu s velikom unutrašnjom snagom vjere.

Mons. Rodé: Slovenski biskupi o toj temi pripremaju za korizmu pastirsko pismo koje će se objaviti na prvu korizmenu nedjelju. U tom će pismu biskupi pozvati sve katolike da oproste sve ono što se prije svega njima dogodilo u posljednje vrijeme, jer možda je mržnja došla previše do izražaja. Osim toga, mi smo spremni moliti za oproštenje sve one koji se osjećaju uvrijeđenima, ili koji su u prošlosti pretrpjeli kakvu nepravdu od katolika, u ime katoličke vjere ili Katoličke Crkve. Prije svega, tu najviše mislimo na ono što se u Sloveniji dogodilo za vrijeme II. svjetskog rata gdje su katolici bili u oba tabora. I jedni i drugi su trpjeli i, na žalost, činili nepravdu.

Mons. Rodé: Rekao bih da je to igra demokracije. Pravila demokracije bila su poštovana i nemamo nekih posebnih primjedaba. S druge strane, složio bih se sa stajalištem predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka: “Sudit ćemo po djelima, a ne po riječima.” Mudro je rekao da nema mjestu nikakvoj panici, jer “nijedna se juha ne pojede onako vruća kao što se skuha”.