Jučerašnji prosvjed ispred veleposlanstva SAD u Zagrebu, a u povodu izricanja presude generalu Tihomiru Blaškiću, osuđenom od Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu na 45 godina zatvora, zaokružio je neku vrstu višednevnog javnog dijaloga o Hrvatima, Hrvatskoj, ratu na području bivše Jugoslavije, o agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te o agresorima, međunarodnoj zajednici i njenom odnosu prema zbivanjima na našim prostorima, kao i o samom Haškom sudu i njegovoj ulozi u istjerivanju pravde. U svemu onome što je ovih dana izrečeno - a gdje su tek rijetki kao, primjerice, provincijal Bosne Srebrene, fra Petar Anđelović presudnu pažnju poklonili samom okrivljeniku, tražeći mu mjesto i u ratnom vihoru u kojem je sudjelovao i u činu suđenja kojeg je bio na neki način i subjekt i objekt, dok je za većinu Blaškić bio tek metafora za njihove teze - zrcale se sve naše istine i laži, stanje duha i političkog ponašanja. I to u osvit najavljenog “puta u Europu" s kojom bismo, navodno, trebali dijeliti iste političke, pravne i moralne vrijednosti.

Najprije treba raščistiti pitanje višegodišnjeg stvaranja klime o Blaškićevoj nedužnosti. Obrana je na tome od početka inzistirala, potkrepljujući to činjenicama da se Blaškić dobrovoljno prijavio i da sam osobno nije počinio nijedan zločin. Nepotrebno je dokazivati da dobrovoljno pristajanje na suđenje i notorna činjenica kako vlastitim rukama nije počinio zločin automatski ne znače i izostanak svake krivice. Uostalom, u presudi su i jedna i druga stvar Blaškiću honorirane kao olakotne okolnosti, ali očito nisu utjecale na izricanje presude. No, stvaranjem u javnosti dojma, kojem su pridonijeli i odvjetnici i političari i mediji da je to samo po sebi gotovo pa korak do oslobađajuće presude, javno mnijenje je senzibilirano za potpuno drukčiji rasplet suđenja. Očekivala se, shodno tome, oslobađajuća presuda (pretjerano optimistična varijanta) ili tek simbolična kazna (umjereno optimistična varijanta). Stoga se opravdano zapitati koliko smo svi mi, takozvani kreatori javnog mnijenja, uzročnici nabujalih emocija poslije obznanjivanja presude iz Haaga, i je li u nekoliko godina praćenja suđenja Blaškiću moglo biti i ozbiljnijih komentara od onih koji su se svodili na raspetljavanje dvojbe da li se u Haagu sudi Tudmanu i njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini ili samom Blaškiću?

No, kada je već tome tako, kada je stigao pravorijek iz Haaga, trebalo bi ponovno razmotriti sve okolnosti koje su dovele do presude i položiti barem “popravni ispit". Konačno treba utvrditi što je to individualna krivnja te izaći iz zatočeništva umjetne dileme da li se Hrvatima utvrđuje kolektivna ili individualna krivica za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Namah je, naime, iz brojnih izjava vidljivo da se presuda Blaškiću hoće prikazati kao kolektivna osuda “svim Hrvatima i hrvatskim braniteljima”, i to ne samo za vrijeme krvavog sukoba u Bosni i Hercegovini nego i za vrijeme Domovinskog rata, odnosno Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku. U tome, primjerice, prednjače hrvatski predstavnik u predsjedništvu BiH Ante Jelavić, brojne udruge branitelja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali i HDZ i njegove brojne organizacije u zemlji i svijetu.

Još jednom oživljavajući staru tezu o međunarodnoj uroti protiv “Hrvatske i Hrvata”, koje se tobože kažnjava, jer su se oduprli potčinjavanju u Jugoslaviji pa su braneći sebe išli na njeno rušenje, zagovornici takve teze kriju svoje repove i odgovornost (političari iz HDZ-a i njima bliski), ili pristaju da amnestiraju prave krivce (udruge branitelja i njima slične organizacije i pojedinci), izjednačavajući legitimno pravo na obranu od agresije sa zločinima počinjenim “u njihovo ime”). Stvar je, međutim, jednostavna. Nema govora o kolektivnoj krivnji nikoga, pa ni Hrvata, a ratni zločinci trebaju odgovarati za svoje postupke kao pojedinci, makar kojoj nacionalnoj ili etničkoj skupini pripadali i makar kojim motivima za svoje postupke bili vođeni. Tu maglu, jednom za svagda, treba razgrnuti i zbog svakog pripadnika hrvatskog naroda i zbog demokratskog i civiliziranog budućeg razvoja i Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznatih država.

Kada je pak riječ o individualnoj Blaškićevoj krivici, koju je zapravo Haški sud trebao utvrditi, oni koji politički naoko mudrije ne žele javno podlijegati tezi o kolektivnoj krivnji, također čine greške u koracima pokušavajući pomiriti “nacionalnu čast, Blaškićevu nevinost i objektivne okolnosti koje su dovele do zločina”. Tako Dražen Budiša i HSLS smatraju Blaškića nevinim, usput sumnjajući u dobre namjere Haškog suda s kojim “bi ubuduće suradnja trebala biti otežana”. A odvjetnik Anto Nobilo misli da je presuda Haškog suda apsurdna “jer mu se utvrđuje odgovornost za zapovijedanje akcijama u kojima su počinjeni zločini, a nije mu dokazana individualna krivnja. U presudi, koju je izrekao sudac Claude Jorda, međutim, stoji da se Blaškiću pripisuje individualna krivica odgovornosti za zločine koje su počinili drugi, odnosno da je propustio poduzeti razumne mjere da spriječi zločin ili da kazni njihove počinitelje.

Zato ga je sud proglasio krivim, i to ne samo za Ahmiće, nego i za zločine počinjene u drugim mjestima. Haški sud, dakle, iz konteksta političkih i vojnih prilika u Lašvanskoj dolini, utjecaja hrvatske vlasti i vojske na prilike u Bosni i Hercegovini, određenih Blaškićevih zapovijedi i javnih istupa, smatra da je pristao na nacionalističku politiku i na zločine protiv civila i pripadnika druge vjere i nacionalnosti, koji su njome potaknuti, a kao vojni zapovjednik nije učinio što je morao da ih osujeti ili kazni, te da zločinačko ponašanje drugih nije nikakav izgovor i opravdanje za iste takve zločine. I to je, za sada, kraj priče. Ako, kao što tvrdi Andrija Hebrang, nije mogao spriječiti zločine ili, kao što tvrdi obrana, da je za zločine kriva paralelna vojna i politička vlast na koju Blaškić nije mogao utjecati, može li ga.to osloboditi krivnje i što je u takvom odnosu snaga mogao učiniti? Je li za oslobađanje dovoljno to što je u pojedinim trenucima sudjelovao u humanitarnoj pomoći i Hrvatima i Muslimanima?

U tom slučaju, u najmanju je ruku, smatraju Ivan Supek i Martin Špegelj, kriv jer nije, spoznavši što se čini i da je nemoćan, odstupio s dužnosti i otišao. Ne bi to bilo dezerterstvo, niti iskazivanje manjka domoljublja, kao što bi neki htjeli prikazati, nego odgovornost za položaj na kojem se nalazi. Kako je ostao na dužnosti, praktički se solidarizirao i sa zločincima i s njihovim nalogodavcima, onima “kojima je pristao biti talac" i čiji je račun na koncu platio. Tako se mogu iščitati i riječi fra Petra Anđelovića kojemu je istinski žao Blaškića, a koji se našao okružen sebi neprimjerenim ljudima od kojih se razlikovao a od kojih se nije mogao na vrijeme otrgnuti da bi s njima podijelio krivicu za nešto u što osobno nije upetljan.

Vjerojatno da će dokazi, čije je postojanje jučer obznanio premijer Račan i koji će biti dostavljeni Haškom sudu, dovesti do otkrivanja pravih sudionika zločina u Bosni i Hercegovini, a u kojima su sudjelovali Hrvati, i vjerojatno će ti dokazi utjecati na smanjenje kazne samom Blaškiću, ali poanta ovog mučnog suđenja i još mučnijeg komentiranja presude Blaškiću će ostati. Nema kolektivne krivnje, ali politička i vojna odgovornost traži da se ne smije pokrivati, umanjivati ili hrabriti nikakav zločin, a pogotovo masovna i pojedinačna ubijanja civila. Na pragu ulaska u civiliziranu i demokratsku Europu moramo se konačno s time suočiti bez uvjeta i poslovičnog skretanja na krivnju i zločine drugih.