Kao i mnoge druge čitaoce vašega i našega lista i mene je u određenu euforiju dovela pobjeda demokratskih stranaka u prvom redu SDPa u koaliciji s HSLS-om, ali i ostalih stranaka u koaliciji četvorke na parlamentarnim izborima 3. siječnja ove godine. Razveselila me je i pobjeda Stipe Mesića, tada potpredsjednika HNS-a i člana koalicije četvorke na predsjedničkim izborima. Iako me je veselio izvanredan uspjeh SDP-a (u koaliciji), nisam bio “navijač” Dražena Budiše već Stipe Mesića, a to su očito bili i mnogi simpatizeri SDP-a. Uostalom, Mesić je bio i kandidat Zapada u prvom redu zbog jasnijeg stava prema Bosni i Hercegovini, ali i zbog neke vrste “ravnoteže”.

Zaista, u Hrvatskoj vlada sad neka vrsta euforije poslije godina beznađa. U dijaspori, međutim, gdje još uvijek dominira i sve kontrolira HDZ svojim brojnim ograncima, hadezejski nastrojenim voditeljima hrvatskih katoličkih misija i ostalim strogo kontroliranim kulturnim društvima te hadezejski zaposjednutim diplomatskim predstavništvima, uglavnom se u većini mogu vidjeti ili zbunjena ili kisela lica. Hrvatima u inozemstvu i onako ide dobro, za razliku od braće u domovini.

No braća i sestre u Hrvatskoj se zaista “opasno vesele”, isto tako kao što se veseli i još uvijek manji dio “dijaspore”, primjerice mi, koji smo se proteklih godina u tada još vrlo nepovoljnim vremenima Tuđmanove tiranije zalagali za ono što se u samo dva mjeseca u čudno brzom tempu u domovini dogodilo. A dogodilo se upravo ono, što smo mi u radnoj grupi DEHOS, tada u vremenu između 1994. i 1997. godine, pokušali pokrenuti i radi toga proglašeni “državnim i narodnim neprijateljima”.

Promjene, koje su izazvale spomenutu euforiju ostvarile su ne samo političke stranke

u dvije koalicije koje smo i mi tada predlagali, nego - da ne zaboravimo, prijegoran rad svih nevladinih institucija i udruga te neovisni tisak, među inima i “Novi list” i rijetke neovisne radio-postaje (Radio 101).

No, vratimo se ka spomenutoj euforiji koja je zavladala Hrvatskom nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Ona je kao prvo izraz oslobođenja od tiranije nesmiljenog očuha u liku apsolutista Tuđmana i nestanka općeg straha. Kao drugo ona je posljedica ogromnih očekivanja koja nažalost, bar što se tiče brzine ostvarivanja nisu realna. I ta euforija pogubna je za stranke koje su preuzele vlast, a u prvom redu za SDP kao najjaču i vodeću stranku na vlasti. Ako bude teškoća, a bit će ih, ako bude integracija u Evropu trajala još godinama, a trajat će - moglo bi se sve slomiti na koaliciji SDP/HSLS.

Što je činiti? Riješiti domaće zadaće koje su zadane na turneji vlade u Portugalu, Bruxellesu i Berlinu, kako bi se dobila kakva-takva financijska pomoć sa Zapada. No ni to neće ići preko noći, prvo se žele vidjeti djela. Za sada je svuda puno riječi i tapšanja po ramenu. I s hrvatske strane i sa strane Zapada. Savjetnika će biti dovoljno. No zatečene su prazne blagajne, dijelom i na kriminalni, protuzakoniti način uništeno gospodarstvo, još neviden broj nezaposlenih i onih koji ne primaju plaće. Ulaz u EU neće se dogoditi tako brzo, kako sugeriraju neki euforični krugovi. Nije samo podobnost dostatna. I gospodarski i društveni uvjeti moraju biti stvoreni - stabilnije zemlje kao Slovenija trebaju za to više od 4 godine. EU vjerojatno tek u drugoj polovici desetljeća. Prerani ulazak u ovo društvo bio bi katastrofa. Za ulaz u NATO nema za sada novaca. Ali zato ima ukupno 25 milijardi dolara dugova. U 10 godina kao Jugoslavija u 45 godina. Turizam će dugo trebati za oporavak, jadranska orijentacija je jedna jedina katastrofa.

No još nešto je od najveće važnosti. SDP mora promijeniti politiku kompromisa prema poraženom i raspadajućem HDZ-u. HDZ je nepotreban kao opozicija, on se mora raspasti. Jedan HSS kao desni centar, IDS-HNS-LS - ujedinjena stranka kao politički centar i SDP (eventualno s HSLS-om) kao lijevi centar i stranka “trećeg puta” na valu Blaira i Schrodera dovoljni su u ovom trenutku za saniranje hrvatske političke scene.

Ne slažem se s g. Vukovom-Colićem da će se “pravnom metlom morati mahati s mnogo, mnogo opreza, bilo da je riječ o uhićenju tajkuna ili reviziji pretvorbe”.

Ako ionako neće biti moguće euforijom zahvaćenom narodu dati očekivanom brzinom bolju kvalitetu življenja, onda mu treba pokazati i tko je zato kriv, s time da krivci djelovanjem pravne države budu bez iznimke procesuirani, ako za to postoje zakonski temelji. Ako narod dođe do zaključka, da se i tu nešto mućka - neće niti novi izbori biti daleko. A birači će tada nesmiljeno poravnati račune na štetu SDPa, pa iako SDP nije kriv za gospodarsku katastrofu u kojoj se našla Hrvatska.