Ivica Račan je ipak izgubio živce, a Željka Antunović konačno najavila “hitne promjene” na hrvatskoj dalekovidnici, dok je “ova i ovakva televizija” ipak proigrala šansu da se već od početka pokaže bitno boljom i drukčijom. Ne samo zbog politike, već zbog profesije, pa se čini da je izdavač Nenad Popović ipak imao pravo kada je na nedavnom okruglom stolu “Zareza” zaključio kako je od “HDZ-a, ostao samo HTV”. O tome je Ivica Račan s mnogo emocija, ali ne bez razloga i povoda, obilno progovorio u “Globusu”, dok je Želja Antunović iskoristila još jednu gorku međunarodnu ocjenu kako bi u osudi onih koji se ne mogu promijeniti, ipak najavila kako će ova Vlada odlučno odgovoriti na sve pogubniji i pogubniji prisavski politički i medijski izazov. Već bi do 20. ožujka u saborski postupak trebao stići neki objedinjeni prijedlog novog televizijskog zakona, ali tek treba objelodaniti - a možda i dogovoriti - i one direktorske, uređivačke i novinarske “hitne promjene”.

Ivica Vrkić je prvi - i jedini - ponudio svoj mandat, dok je samo Ivo Lončar, bivši televizijski buntovnik, a sadašnji saborski zastupnik, u jednoj javnoj raspravi ponudio četiri imena (Obrad Kosovac, Miljenko Manjkas, Andrej Rora i Hloverka Novak-Srzić) koja bi se i prije konačnog saborskog izglasavanja trebala odlučiti na istu vrstu demokratske odgovornosti. Tako je i ova Vlada na vlastitoj koži vrlo bolno naučila da sve presudne promjene ovise o konačnom izboru presudnih ljudi, pa Račan sada otvoreno govori o onima koji se ponašaju “kao da nije bilo nikakvih izbora”, dok je ova vlast do sada ipak pokazivala previše strpljenja, bez obzira što Vladimir Šeks koristi svaku prigodu da s prijetvornim ogorčenjem progovori o “politici čistki, odmazdi i revanšizma”, kao da - kako kaže Račan - pobjedničke stranke nemaju pravo odabrati niti vlastite ministre.

Baš kao i u mnogim drugim stvarima, “militantni dio HDZ-a” odjednom propovijeda ono što je u pravilu uporno odbijao, a brani i ono do čega mu do sada nije bilo nipošto stalo, pa tako odjednom zagovara svekolike medijske slobode i općenitu profesionalnu nedodirljivost, dok je upravo na HTV u izravno odgovoran za dva vala osobito brutalnih televizijskih čistki u kojima su prvo stradali “nehrvati”, a onda zagovornici osnovnih medijskih sloboda, u neobuzdanim provalama “mržnje, nesnošljivosti, prijetnji i laži”, kako je to na nedavnoj raspravi o revanšizmu i medijima nabrojila dr. Mirjana Krizmanić.

Doduše, Ivica Vrkić nije Tonči Vrdoljak, koji je čeličnom metlom počistio sve što je mogao počistiti iz redova “Srba i komunjara”, kako bi “konačno dobio medijski rat s Beogradom”, u onim olovnim vremenima kada je HDZ zgazio “Danas”, a ispod žita svekoliko pomagao da Božićev “Slobodni tjednik” procvate u krvi kao nedodirljivo glasilo mračne balkanske odmazde. Neki od tih prognanih novinara ipak su dobili dugotrajne sudske parnice, a HTV se ipak toliko osokolio da je i autor ovih redaka pristao odigrati ulogu dobrovoljnog “smokvinog lista” kako bi prvi put uopće na malom ekranu (u emisiji “Dobar dan”) netko rekao bar nešto kritički i o politici Franje Tuđmana, dok je Hloverka Novak Srzić odjednom izrasla u svojevrsnu američku ljubimicu, koja na ovoj televiziji ipak radi najzanimljivije razgovore. A oni, koji su još nedavno listom ustali protiv svega što je tražio “Forum 21”, sada oduševljeno predlažu nekakve “europske zakone” u čemu prijetvorno zagovaraju neku novu, a još uvijek samo njihovu, “javnu televiziju”.

Tako Željka Antunović ipak ima pravo kada govori o “nepopravljivim” i “nespremnim ljudima”, dok se Račan hrabro upušta u svojevrsna politološka psihologiziranja koja ipak ne bi trebala postati pravilo u budućim medijskim raspravama. Ne samo u medijima, već u sveukupnom javnom životu, oduvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se odupirati promjenama, braniti osobne interese i žaliti za izgubljenom vlasti, dok ovoj Vladi ipak služi na čast - kako je to napisao “Liberation” - što je u Zagrebu “prevladao oprez, budući da nova većina želi izbjeći one radikalne mjere koje bi njihovim političkim protivnicima omogućile da upozoravaju na povratak crvenih”. Baš kao što to sada uporno čini Obrad Kosovac koji očevidno vjeruje da na ovom vječitom Balkanu svaka žrtva, već koliko sutra, mora postati budućim herojem. I tako nekoliko puta.

- Kosovac ne želi otići bez borbe, a službeni televizijski glasnogovornik ipak tvrdi da je televizija već zapala u duboku krizu, budući da ova vlast nije učinila ono što je već trebala učiniti i promijenila one koje je već trebala promijeniti, pa se u ovoj raspravi na sve strane čuju vrlo suprotstavljeni signali. Vrkić jedva čeka da ode, a drugi naprasno zaboravljaju što su oduvijek bili i ostali, neki bi odmah “otpustili barem stotinu novinara”, dok drugi traže da se promijene “samo politički odabranici”, pa su se u ovoj općoj televizijskoj igri, već pojavila čak četiri različita zakonska prijedloga (“Forum”, Vesna Alaburić, Vijeće HRT a, stručnjaci HSP-a), dok su ovih dana i Hrvatsko novinarsko.društvo, koje ne želi ostati izvan igre, i Vlada, koja više ne može izbjegavati tu obvezu, utemeljili posebne radne grupe, koje bi svim ovim neizbježnim promjenama trebale osigurati čvrstu zakonsku podlogu.

Za javnu televiziju, ali za vrlo različite vrste ovlasti Nadzornog odbora i Vijeća, direktora i urednika, za sva tri, ili samo dva programa, zajedno s odašiljačima, ili bez njih, kao trgovačko društvo, ili državna ustanova, u ime čistog profita, ili demokratskih pluralističkih ideala. Sve su to one prevažne teme koje je otvorio “Forum 21”, a u ime buduće javne televizije svečano potpisala sadašnja vladajuća šestorka, dok je politička nužda još jednom nametnula brze odluke oko vrlo dugoročnih pitanja, pa sada čak i OESS, koji je inače stalno napadao ovakvu televiziju, tvrdi kako je “kvaliteta novog zakona važnija od brzine njegovog saborskog usvajanja”. Ionako nepregledna politička i legalistička zbrka tako se neprekidno zapliće i umnožava, a televizija ostaje Vječita tema nad temama. Pa ipak, ovo je vrijeme neizbježnih promjena u kojemu otvoreni i kritički mediji moraju ostati ono što su i do sada bili, pa će tako i Ivicu Račana držati za riječ kako bi zauvijek ostao vjeran svom prevažnom obećanju da želi samo onu vrstu javne televizije koja se više nikada neće ograničiti na “sluge umjesto slugu”, već isključivo zagovarati “slobodne medije s odgovornim ljudima”, u ovoj drukčijoj Hrvatskoj koja mora konačno postati “normalnom europskom državom”.