Program Vlade u dijelu, koji se odnosi na odgoj i obrazovanje, veliko je razočaranje u odnosu na ono što je vladajuća koalicija predizborno obećavala da će učiniti na planu promjena stanja u hrvatskom školstvu. Isto se odnosi i na program što ga je ponudilo Ministarstvo prosvjete i sporta, a prihvatio Odbor za naobrazbu. Prema ocjeni mnogih uključenih u proces obrazovanja, taj program Ministarstva ne rješava niti jedno krucijalno pitanje, pa iznenađuje općenitost i površnost programa koji se temelji na frazama kao što su - demokratizacija, decentralizacija, pluralizacija i slično, koje dobro zvuče, ali su bez konkretnog sadržaja, što podsjeća na repriziranje nedavno okončanog filma koji se vrtio devet godina hadezeovske vladavine.

Nitko ne spori, smatra Vinko Filipović, predsjednik sindikata “Preporod”, da bi temeljni ciljevi odgoja i obrazovanja morali biti demokratizacija, decentralizacija i pluralizacija školstva, odnosno prilagodba europskim sustavima, ali nigdje se iz programa ne može iščitati kako i u kojem vremenu to ostvariti. Ako su materijalni problemi odgoja i obrazovanja svakako najveći, dodaje, onda se moglo očekivati da se u četverogodišnjem programu predvidi dinamika porasta proračunskog izdvajanja za školstvo te za ilustraciju navodi kako se na tragu takve općenitosti može reći da je i bivša vlast postupno povećavala proračunska izdvajanja za školstvo sa 2,20 posto u 1998. godini na 2,29 posto u 1999. godini, a poznato da su takva izdvajanja više nego “mizerna”. Treba reći i kako su pobjedničke stranke obećavale već u ovoj godini izdvajanje od 4 posto bruto nacionalnog proizvoda.

- Hadezeovskom dinamikom izdvajanja za školstvo zemlje Europske unije dostigle bi se za pedeset godina, pa se iskreno nadamo da se takva dinamika postupnosti porasta izdvajanja u programu nove vlasti ne predvida. kada se detaljno analizira Program Vlade koji na pola kartice obuhvaća financije, zakonsku regulativu, koncepciju školstva, može se zaključiti kako se nameće jedini logički zaključak, a to je da Program Vlade “novog smjera” kad su odgoj i obrazovanje u pitanju ostaje na “starom pravcu” koji je trasirala bivša vlast. On ne nudi rješenja za materijalne probleme, kako poboljšati stručno-razvojno-kadrovsku komponentu, kako riješiti više od 10 posto nestručno zastupljene nastave, kako rad u školi učiniti tržišno konkurentnim drugim zanimanjima iste stručne spreme, kako riješiti probleme prostornog funkcioniranja naših škola, kako riješiti pitanje izobrazbe učitelja, problem negativne selekcije kod upisa na neka prosvjetarska zanimanja, ukratko Program ne nudi nikakvu kratkoročnu, srednjoročnu, odnosno dugoročnu strategiju razvoja hrvatskoga školstva - smatra Filipović. Primjerice, neprihvatljivo je da u Programu Vlade zakonska i podzakonska regulativa ovisi o donošenju koncepcije školstva, jer je dobro poznato da je za koncepciju školstva potrebno dosta vremena, a da neke zakonske i podzakonske promjene treba hitno napraviti radi normalnog funkcioniranja škola.

Da je program ministarstva “vatrogasnog” karaktera slaže se i ravnatelj Privatne gimnazije u Zagrebu i saborski zastupnik Zlatko Šešelj koji ističe da u tom dokumentu nema naznaka strateških ciljeva, a na pitanje zašto je takav program prihvaćen, odgovara kako je on naprosto primljen na znanje s obzirom na to da Odbor za naobrazbu nema ovlasti da odlučuje o programu. Ministru su odredene stvari sugerirane, no hoće li ih ministarstvo prihvatiti, vidjet će se, a - prema Šešeljevim riječima - ekipa ljudi u tom mastodontskom ministarstvu ne razumije baš o čemu se radi, a nije ni sposobna to provesti.

- Nema čekanja, ni odgađanja, treba ići ususret promjenama koje treba učiniti. Ministarstvo mora okupiti stručne Ijude koji će izraditi analizu, jer ono samo nema kapacitete za to, što potvrđuje i izrađena analiza koja je samo kvantifikacija koju svatko može napraviti na temelju statističkih podataka. Osim toga, nema naznaka o metodologiji rada na strateškim papirima, a nije se vodilo računa niti o evaluaciji programa i reviziji sadržaja koje također treba što hitnije izraditi. Strategija je izbor budućnosti, a budu li je radili, primjerice, gospodarstvenici ili ekonomisti, ona može ispasti i utilitarna. Dakle, o svemu tomu treba voditi računa i u najboljem slučaju s promjenama bi se moglo krenuti tek 2003. godine.

Kako su prema Programu Vlade odgoj i obrazovanje strateški razvojni prioriteti za sveukupni razvoj hrvatskoga društva, postoji skepsa u pogledu strategije i razvoja hrvatskog društva. Naime, takav zaključak se nameće iščitavanjem Programa Vlade u dijelu koji se odnosi na odgoj i obrazovanje. Iz programa nije jasno što nova vlast hoće od školstva, niti što je u njega spremna uložiti.

Elvira Marinović Škomrlj