Tragičan slučaj nove austrijske Vlade, koju su, pobratimljeni s germanskim desničarima Joerga Haidera formirali vođe narodne stranke, OVP, još jednom je “posadašnjio” daleko tragičniji slučaj nedavno propalog režima “narodne stranke”, Hrvatske demokratske zajednice, čija je Vlada 1993. godine Hrvatsku stranku prava pretvorila u grubu neofašističku karikaturu, a balkanskog desničara Antu Đapića u svoda nesuđenog koalicijskog partnera.

Iako su hrvatski građani na nedavnim izborima i HDZ i HSP zlo uglavnom prepoznali i odbacili, to se, nažalost, ne može reći i za izborne pobjednike, odnosno njihove vođe, koji su u vanjskopolitički odbor Sabora, očito u ulozi tvrdog “čuvara” nacionalnih interesa, izabrali istoga A. Đapića, vođu lažnih “demokršćana i pravaša”, čije su ksenofobične misli i poruke u posljednjih sedam godina konačno prirodno srasle s njihovim karakternim crtama, i praktično ih je nezamislivo vidjeti bez njihove “svečane odore”, crnih košulja.

Zato se ne treba čuditi što je prvo putovanje delegacije vanjskopolitičkog odbora Sabora izvan granica zemlje bilo po svim pitanjima neuspješno, jer je u hrvatskoj delegaciji bio isti onaj “hrvatski čovjek”, što je u nedavnoj prošlosti, za potrebe svojih tadašnjih gospodara, odapinjao ksenofobične strijele u smjeru Slovenije, pa je njegova nova uloga i članstvo u saborskoj delegaciji zapravo bilo uvreda za političke predstavnike slovenskog naroda i slovensku javnost, te očiti znak političke ograničenosti ljudi koji su A. Đapića u vanjskopolitički odbor uvrstili i sa sobom ga u Sloveniju vodili.

Zato se treba podsjetiti na kronologiju događaja u kojima je, umjesto mira i blagostanja, o čemu je govorio i što je obećavao, Franjo Tuđman zarana pronašao “crne ljude” za svoje očekivane crne dane i stavio ih u funkciju izmišljanja unutarnjih i vanjskih zavjerenika i neprijatelja, te funkciju pružanja crne neopavelićevske utjehe žrtvama njegove avanturističke politike, čime je istovremeno prikrivana odgovornost ugledne gospode, ministara u Vladi i ostalih “velmoža” režima, što su šutljivo i sramotno promatrali materijalnu, moralnu i političku propast vlastite zemlje i naroda.

Kad je u proljeće 1990., uz tajnu pomoć tajne komunističke policije, Udbe, došao na vlast, generalskim činom JNA nagrađeni ekstremni hrvatski staljinist F. Tuđman, živio je u sigurnom uvjerenju da će svi njegovi tajni planovi, pa tako i tajna, od javnosti brižno skrivana ideja o podjeli Bosne i Hercegovine, u tajnoj suradnji s vođama velikosrpske politike, uz pomoć umjetno proizvedenog i vješto potpaljenog grubog nacionalizma, doživjeti potpuni uspjeh, i tako povratkom velikoruske i velikosrpske političke moći, dati za pravo zabludi svoje mladosti.

Kako su i najbolje namjere, zbog nepredvidivih iskušenja i opasnosti, često osuđene na neuspjeh, uzaludno je bilo za očekivati da Tuđmanovu toliko podmuklu i opasnu igru na kraju 20. stoljeća, usmjerenu isključivo na ostvarenje sebičnih vlastodržačkih ciljeva bez poštivanja minimuma etičkih, moralnih i pravnih principa, neće dočekati neočekivani protivnici na svjetskoj, evropskoj i naročito hrvatskoj sceni.

Promjene u vrhu vlasti glavnih svjetskih velesila: SAD, Velike Britanije i Francuske, djelovale su tek kao usputni nesretni događaji u odnosu na domaći izazov, jer je u osobi predsjednika najstarije stranke, Dobroslava Parage, Franju Tuđmana dočekao političar besprijekorne zatvoreničke biografije, zagovornik stvaranja velike antivelikosrpske koalicije ugroženih balkanskih naroda i zagovornik jedinstvene Bosne i Hercegovine, te hrabri organizator dobrovoljačke vojske, HOS-a, s podjednakim ciljem obrane Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije.

Zato je u vrijeme tajnih dogovora i pregovora o “bratskoj” srpsko-hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, u uvjetima okupacije jedne trećine hrvatskog teritorija, tek učvršćeni režim F. Tuđmana započeo tajnu likvidaciju prvaka HOS-a, uz istovremene tajne pripreme za otimanje Hrvatske stranke prava od legitimnog rukovodstva i njeno pretvaranje u golu desničarsku HDZ-agenturu, što je uz mnoštvo drugih desničarskih udruga, imala svrhu spašavati ugled Franje Tuđmana.

Iako većina “dragovoljaca” što su, u nekoliko autobusa iz nekoliko većih gradova, 11. 9. 1993. doputovali u Kutinu, na “ustoličenje” Ante Đapića, nije bilo svjesno krajnjih dometa i stvarne pozadine režimske intervencije u rad jedne političke stranke, stvarni organizator i egzekutor toga zla bila je Vlada Nikice Valentića, a njen član, ministar uprave Jurica Malčić za taj zločin nagrađen je funkcijom suca Ustavnog suda, koju i danas drži, kao i tadašnji saborski zastupnik Vice Vukojević, koji je vođe kutinskog udara nagradio odgovarajućim funkcijama u državnom aparatu vlasti.

S obzirom na zlo što je režim Franje Tuđmana počinio prije i poslije likvidacije Hrvatske stranke prava i udaljavanje Dobroslava Parage iz javnog i političkog života, bili su to za Hrvatsku doista tragični događaji, jer su se ostali prvaci političkih stranaka, kako se kasnije izrazio jedan od najsnalažljivijih, D. Budiša, uvijek prilagođavali sve goroj i težoj “novouspostavljenoj stvarnosti”, te je Hrvatska, uhvaćena u zamku lažnog čuvanja nacionalnih interesa, zapravo čuvala režim Franje Tuđmana i praktično životarila bez parlamentarne opozicije.

Sve je to davalo maha režimu, pa su, praktično svi svjesno planirali zločini i po specijalnim ili u zamku uhvaćenim egzekutorima izvršeni zločini, pali na teret čitavom hrvatskom narodu, a u sjeni toga zla ostali su vođe režima, koji su i namnožili tolike zločine, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, kako bi, što su i željeli, poslije svega najjednostavnije bilo zaključiti, kako se u hrvatskom slučaju radi o zlom mentalitetu, protiv kakvog se i Franjo Tuđman u vrijeme 2. svj. rata borio, ali ga ni tada kao ni danas nije bilo moguće kontolirati.

Danas, kad nije više na životu glavni organizator “te i takve” politike, i kad je njegova stranka izgubila vlast, postavlja se pitanje: komu je i zašto “zapeo za oko” Anto Đapić, te je, umjesto dužnog ispravljanja svih posljedica Tuđmanova zla i nasilja, pa tako i zločina počinjenog nad Hrvatskom strankom prava, u njegovu crnu balkansku figuru nagradio upravo članstvom u vanjskopolitičkom odboru Sabora?