Hoće li nam ministar Mato Crkvenac po povratku iz europskih centara financijske moći (htjeti i smjeti) točno kazati uz kolike je kamate plasirao na kratki rok (godinu do tri, iznimno četiri godine?) euro-obveznice sa svojim i autogramom guvernera središnje banke? Škegro to nikada nije htio priznati, kao da u ovoj zemlji nitko ne čita strane novine i časopise! A (ras)prodavao je hrvatsku kreditnu vjerodostojnost po doista privlačnim cijenama. Uz kamate 12 do 16 posto. Tolike su bile (i još su) previsoke, destimulativne za bilo kakva ulaganja u Hrvatsku, prosječne kamate domaćih poslovnih banaka.

Proračun je otišao u Sabor, a njegov resorni ministar u Europu. Sve to je već viđeno minulih HDZ-ovskih godina galopirajuće državne potrošnje u društvu mrtvih investicija kao što je, na žalost, hrvatsko. Hoće li, makar kratkoročni, spas donijeti (ras)prodaja državnih zadužnica (obveznica) koje u putnoj torbi nosi financijski ministar prof. dr. Mato Crkvenac? Crkvenac računa da će se iz Europe vratiti s barem 300 milijuna, a možda čak pola milijarde eura kratkoročnih pozajmica. Euro-obveznice s Crkvenčevim potpisom pokrile bi gorući dio državnog unutarnjeg duga od barem 3,6 milijardi kuna, o čemu je govorio i premijer Račan kad je obznanio - imamo proračun!

Vlada, zapravo - nema proračun. Bit će to tek kada (i ako) ga usvoji Sabor. Uopće ne dvojim da će Zastupnički dom to, naposljetku, učiniti, jer (nije šala), od 1. travnja Hrvatska mora imati - stari novi proračun! Sa svim popratnim posljedicama koje će donijeti. Sindikati, s razlogom, neće olako pristati na linearno smanjivanje plaće proračunskoj sirotinji znanoj još kao prosvjeta, socijala, zdravstvo. Postoji nevesela terorijska mogućnost da proračun ne bude usvojen u roku ili čak uopće. Značilo bi to - odlazak Račanove Vlade, a možda, čak prijevremene parlamentarne izbore!? Najpozitivnije što valja kazati o uratku Račanove Vlade jest na prihodnoj strani proračuna. Ona računa sa smanjivanjem poreznog opterećenja poduzetnika i građana. Radnicima će stajati u džepu oko 200 kuna više svakoga mjeseca, jer bi najniži zajamčeni iznos plaće morao biti 1.800 bruto, odnosno oko 1.300 kuna neto. Poslodavcima bi se smanjila bruto cijena rada. Jer je ta izravno nekonkurentna kada se ugrađuje u kalkulacije potencijalnih stranih ulagača u Hrvatsku.

Smanjivanjem dotoka novca u proračun rast će kratkoročni jaz između mogućnosti i potreba javne potrošnje. Zanimljivo, ministar Crkvenac rekao je samo to da proračun “nije za cijelu godinu nego za prvih devet mjeseci 2000.”?! S obzirom na činjenicu da je u predloženih 54,5 milijardi kuna, neizbježno, ugrađeno i 13 milijardi kuna Škegrinog proračuna, ispada da je toliko muke Vladi trebalo za - polugodišnji vlastiti proračun! Pa, odakle onda proračun, praktično veći od prošlogodišnjeg? Podsjećam, od 1993. do 1999. godine, proračun je u Hrvatskoj utrostručen. A inozemni dug - učetverostručen.

Neprecizno je i smušeno od ozbiljnog ministra, u najvrelijoj fotelji u Banskim dvorima, Mate Crkvenca, kada ne kaže da će rashodna strana proračuna alikvotno vrijediti samo za prvih devet mjeseci, dok se u hodu ne skrešu državni troškovi, paralelno sa smanjivanjem poreznih opterećenja pa i prihoda! Loše je kada politički tako iskusni premijer Račan, uz - famozno “Imamo proračun!” iste večeri “utješno” kaže da će, proračun zapravo biti realno manji jer će u međuvremenu - rasti cijene!? To bi u normalnim prilikama bio dobar crnohumorni vic. U nas je, izgleda, to Račanova - crna realnost.

Podsjeća ovakvo “obećavanje raja” običnoj raji na ono nezaboravno Škegrino natezanje društvenog proizvoda Hrvatske, sa stvarnih 20-ak, na čak 27 milijardi dolara! Za jednokratnu Škegrinu uporabu pri proguravanju kroz Sabor - rekordnog proračuna. Koji je, uz takve Škegrine “računice”, rastao “u skladu s rastom društvenog proizvoda zemlje”... A ne, kao što je stvarno rastao trostruko brže. Konkretno, od 1997. do 1999. proračun je, u tri godine, porastao za 35 posto. A društveni proizvod u tom razdoblju za desetak postotaka. I to - silazno. Od oko četiri do pet posto u 1997. godini na 2,5 do 3 posto u 1998. te na “minus 1 do 2 posto” (pad) u 1999. godini! Pri čemu se i ova nesretna zemlja “bilježila sa štovanjem” NATO-intervenciji na Kosovu.