Vladimir Šeks i Zlatko Canjuga brutalno pokušavaju uništiti jedan drugoga u neprekidnim obnovama HDZ-ovog političkog kanibalizma, ali se ipak čini da je ova njihova najnovija kočijaška svađa, konačni dokaz njihovog obostranog samoubojstva. Od svih koji su nekada činili nedodirljivi vrh vladajuće stranke, samo još tvrdokorni Ivić Pašalić stoji na rubu zajedničke rake, s jednom nogom u rupi, a rukama u zraku, dok su se neki povukli u očaju (Krpina), izgubili na rubovima (Radić), ili sami sebe osudili na neuvjerljiva samoopravdanja (Mintas-Hodak), pa neki analitičari tvrde, kako je nova Granićeva stranka (HDC), već sada postala politički najjača, iako je još brojčano najmanja, u svim raskolničkim grupama bivše vladajuće stranke. “Barakaši” su već zauvijek potonuli u prošlost, a dosadašnji disidenti potrošili previše vremena u neodlučnim i opreznim međusobnim promišljanjima (Hebrang, Šarinić, Šeparović), dok se Šeksovo Predsjedništvo osipa poput probušene vreće pijeska, pa je već zbog toga postalo potpuno politički neprirodnim da jedna pokopana stranka sačuva presudnu riječ u hrvatskoj metropoli, kada je već i sama, nakon što je drugi put zaredom izgubila natpolovičnu većinu na zagrebačkim izborima, tek prljavim prekupom političkih prebjega, ipak ponovo nametnula Canjugu i Marinu.

Zlatko Canjuga je već izgubio svaku vjerodostojnost paničnim presvlačenjem komedijaških kaputa (bitka za ime Dinamo, alibi-napadi na “desne radikale”), dok se Vladimir Šeks pretvorio u zaplotnjačkog ultradesničara, pa je bilo samo pitanje vremena, kada će bar neki HDZ-ovi skupštinari, napustiti probušeni brod. Baš kao što se to zbilo krajem ovog tjedna, pa dok će neke stvari tek morati potvrditi kako prijeti Canjuga Upravni i Ustavni sud, ostaje činjenica da on više nije mogao zadržati sigurne gradske uzde. Šeks se sada pokušava riješiti Canjuge, ali Zagreb sigurno ne bi podržao Vladimira Šeksa, kao konačnog zagrebačkog pobjednika, kada on već tako pogubno prijeti nekim podzemnim građanskim ratovima, strašnim osvetama i nesmiljenim stranačkim čistkama. Šeks je već i jedva prikrivenim huškanjem na demonstracije pred američkim veleposlanstvom, izgubio svaki urbani legitimitet, a mnogi vrlo utemeljeno tvrde, da je tom obnovom “jogurt revolucije”, zapravo pokušao obezglaviti novu vlast, a ne zaštiti Tihomira Blaškića.

Tako je Vlada mudro zaključila da je mnogo bolje odmah iznuditi nove lokalne izbore, negoli Zagreb prepustiti opasnim hadezeovskim neizvjesnostima, bez obzira što će neki osporiti legalitet hitne smjene, povući neke neugodne političke pararale, i ironično zaključiti, kako je samo SDP-u konačno uspjelo da za gotovo sigurnog gradonačelnika istakne jednog Hercegovca (Milan Bandić), koji se i sam druži s Janjevcima, a ponekad vrlo prijetvorno, bez obzira na sve međusobne političke razlike, hvali upravo Vladimira Šeksa, koji je, kao vođa nemoćne hadezeovske oporbe, a mnogostruko osporeni šef potpuno raskomadane stranke, već uspio prokockati, sve što je ipak mogao imati, nizom vrlo nerazumnih i nasilničkih poteza, dok Canjuga, ipak nikada nije mogao do samog stranačkog vrha, koliko god veselo poskakivao i preskakivao. Ne samo u nogometu, ili Gradskoj skupštini, već u onoj čistoj politici, od primitivnog nadzora televizije, do nebuloznih govora, knjiga i članaka, u kojima se kao profesor, koji se ponekad hvali i nekakvim liberalnim političkim slabostima, iz pukog karijerizma, pretvorio u zagovornika srednjevjekovnih magli (teorija hrvatskih stališa), i stalno proricao neizbježnu propast socijaldemokracije u vremenima kada je ona bilježila svoj nezapamćeni europski uspon.

Šeks koji se bez dodatnih ožiljaka nije mogao obračunati niti s jednim ulickanim Ropušem, ili prevagnuti u borbi oko prijevremenih stranačkih izbora, i Canjuga, kao najpoznatiji gradski ridikul, a ujedno i najmoćniji čovjek grada, pa je u njihovom otrovnom sukobu u “Motrištima” najgore bilo što su i jedan i drugi imali pravo kada su blatili jedan drugog, bilo kao shizofrenične luđake, ili nepopravljive ovisnike, a zapravo obilno dokazivali tko je sve i kako vodio onu izmučenu, opljačkanu i poniženu Hrvatsku, u kojoj je bilo moguće da jedan pogrešni američki odvjetnik (Rivkin se prije nikada nije bavio ratnim zločinima i naplatom ratne štete) strpa u nezasitni džep najmanje 9 milijuna dolara, i zemlju, u kojoj su pobjednički generali uživali brojne, a potpuno nezaslužene invalidske povlastice (primanja bez poreza, stanovi bez čekanja, automobili bez carine, upisi bez zapreka), potpuno čili i zdravi, ili pak samo kao unesrećeni civili, koji nisu stradali na bojištu već završili u nekoj usputnoj grabi nakon veselica koje su bitno ograničile njihove vozačke sposobnosti.

U sve to se dobro, a toliko tragično, uklapa i najnovija priča o neredu i nemaru, a možda i zloći i osveti, u arhivima tajnih službi, koji su propustile, ili namjerno zatajile, neke važne dokumente, koji bi mogli pomoći Blaškiću, bar u onoj mjeri koja bi dokazala da nije okrenuo glavu od odgovornosti kada su se zbili neki nedopustivi zločini, premda je ostao nemoćan do kraja, a nikada nije saznao onu pravu istinu. Samo pljačke, nemar, laž, a možda i izdaja, u gotovo neprekinutom lancu, pa je ova Vlada morala vrlo oštro odgovoriti na pokušaje, da se u nekim osobito jakim medijima, na nepredvidljivoj ulici ili suparničkim gradskim vlastima, obnovi pogubni ideološki rat u dokazivanju njezinih lažnih ili bar groteskno preuveličanih krivica.

Uz sav rizik koje donose tvrde administrativne odluke i prijevremeni izbori, u osobito osjetljivom trenutku kada će se još uvijek živjeti gore negoli se očekivalo, a čekati duže negoli se želi, pa nitko ne može unaprijed predvidjeti još jednu sigurnu pobjedu, dok svaka predizborna kampanja, u kojoj će svaka stranka za sebe, kako sada najavljuju stranački prvaci, pokušati ostvariti što uvjerljiviju pobjedu, može iznjedriti samo dodatne kušnje za vrlo složeno jedinstvo vladajuće šestorke. Neki tvrde da je u ovim teškim, a prelaznim vremenima čak i Schroeder savjetovao Račanu da “barem godinu dana ne izlazi na lokalne izbore”, ali je premijer i u Zagrebu morao lupiti šakom po stolu kako ga i suparnici i savezni'ći više ne bi tako neodgovorno i lagodno, a ipak besplatno osporavali.