Iako je od uspostave nove hrvatske vlasti prošlo manje od dva mjeseca, pa s obzirom na tu činjenicu ista vlast ne zaslužuje još prestroge osvrte, bjelodano je da se posve stišala euforija s kojom je ta promjena dočekana i popraćena. U vrijeme predizborne kampanje narod kao da je živio u nekakvoj virtualnoj stvarnosti hranjenoj olakim obećanjima i pričama da će svi negativni trendovi biti zaustavljeni vrlo brzo. Brzo se jedino vratio narod u grubu hrvatsku svakodnevicu u kojoj smo svjesni da se predizborna obećanja neće tako lako ostvariti, pa čak da ni negativni trendovi neće skoro biti zaustavljeni.

l ova vlast najavljuje nova otpuštanja radnika, stečajeve, odustaje od obećanog postotka smanjenja državnog proračuna, pa čak i od nekih simboličnih obećanja a grandioznih najava da će se otvoriti čak 200.000 novih radnih mjesta kao da se nitko ne sjeća. Sve to, naravno, ne znači da pobjednička koalicija neće u idućem četverogodišnjem razdoblju ostvariti pozitivne pomake i da joj treba samo nakon dva mjeseca oduzeti povjerenje. Međutim, čini se da i ona sve više traga za alibijem za nemoć koju iskazuje u onim situacijama koje iziskuju brza rješenja.

Uz ostalo, dužnosnici na vlasti sada se natječu u izjavama kako je stanje u svim oblastima gore nego što su očekivali. Da je stanje u državi, koje je iza sebe ostavio HDZ krajnje loše, znali smo i bez njih, narod je to osjećao na vlastitoj koži zato je hametice i porazio HDZ na prošlim izborima. Novoj političkoj nomenklaturi narod nije iskazao, međutim, golemo povjerenje kako bi sada slušao njezine priče o prokletstvu donedavne HDZ-ove vlasti “koja je sve uništila”.

l HDZ je opravdanje za svoju lošu politiku stalno pronalazio u naslijeđenom stanju. Govorili su da su im komunisti ostavili potpuno razoreno gospodarstvo, neracionalan i nefunkcionalan državni aparat, te da su morali krenuti ab ovo. Za retroaktivnom kritikom svega prije njih sada poseže i pobjednička koalicija.

Sve vlasti na ovim prostorima su moljakale narod za višegodlišnji socijalni mir pa tako i ova najnovija. Komunisti su to tražili 45 godina, HDZ-ovci su odgađali bolji život tješeći narod floskulama da blagostanje samo što nije na dohvat ruke, a nova vlast traži tri godine strpljenja. Dvojbeno je, međutim, koliko narod još ima strpljenja. Jedno je sigurno: svaka vlast koja opravdanja i krivnju za neostvarivanje obećane vizije traži u “katastrofi” onih prije nje završit će brže nego što misli tamo gdje i prethodna. l što demokracija bude razvijenija, ta će zakonitost biti neumoljivija.