Razlozi zbog kojih su se SDP i ostale stranke vladajuće koalicije odlučili na raspuštanje zagrebačke Gradske skupštine i raspisivanje novih izbora, jasno s namjerom da na njima i pobijede, gotovo su identični političkim razlozima zbog kojih Tuđman i HDZ nisu htjeli potkraj 1995. godine dopustiti “oporbenu situaciju” u glavnom gradu. Naime, zagrebački proračun i financijski potencijali hrvatske metropole predragocjeni su da ih se ne bi, ako za to postoji i minimalna šansa, upreglo u svoja kola. Ako se još pritom utvrde proračunske crne rupe i “zaštopa kriminal”, na čemu inzistira zagrebački SDP, eto i dodatnog razloga za demokratsku legitimaciju nove vlasti.

“Novom smjeru”, dakle, bilo je predugo čekati nove lokalne izbore koji se sigurno neće održati prije početka sljedeće godine. Njima bi prije toga, svakako, trebao prethoditi novi Zakon o upravi i lokalnoj samoupravi, a rad na tom zakonu i njegovo donošenje teško da će, u obilju drugih poslova koje treba obaviti, biti gotovi prije jeseni. U međuvremenu, također, treba očekivati intezivno napetu situaciju na socijalnom i gospodarskom planu, pa je ovladavanje jednim tako značajnim resursom kao što je zagrebački gradski proračun, od kojega je jači samo državni proračun, imperativ sam po sebi. Drugim riječima, bez kontrole nad Zagrebom šestorica bi bila zakinuta za provođenje svoje politike u gospodarski-socijalnom važnom središtu i istovremeno, uspiju li pobijediti na izborima (alternativu zapravo trenutno i nemaju), moći će i ukupnu državnu “politiku odricanja i sanacije” u ovoj godini puno lakše provoditi, nego sudarajući se s HDZ-ovskom vlašću u glavnom gradu i njezinim potencijalnim opstrukcijama.

Milan Bandić, čelnik zagrebačkog SDP-a, ima stoga razloga za zadovoljstvo. Sve ono što je u proteklih nekoliko godina učinio na afirmaciji Račanovih socijaldemokrata u gradu Zagrebu i okolici ne bi dobilo takvu “pozlatu” bez krajnje pobjede nad Canjugom, koja je u njegovim javnim nastupima posljednjih godina lebdjela kao fiks-ideja. Zapravo, prešavši u petak, nakon marljivog skupljanja nužnih ostavki i odluke Vlade o raspuštanju Zagrebačke skupštine hrvatski politički Rubikon, Bandić je dokazao da je pravi Cezar on, a ne Canjuga, kojeg je i vlastita stranka poslala u “progonstvo”, jer nije znao sačuvati zadnji ostatak nekadašnjeg HDZ-ova imperija.

Metoda, primijenjena na slučaju zagrebačke Gradske skupštine, dakako, nije kristalno čista i lišena moguće kritike. Svima je jasno da je riječ o politički motiviranom insceniranju novih izbora, i to iz prethodno obrazloženih razloga, a kada je riječ o demokratskoj proceduri, nova se vlast provukla kroz ušicu igle. Nije sebi dopustila luksuz da pogriješi ili zloupotrijebi zakone kao što su to svojedobno učinili Tuđman i HDZ, ali asocijacije na HDZ-ov voluntarizam su ostale. Kao “žrtve” postupka figuriraju sada dvojica uglednika, Ranko Marinković i Miroslav Šutej, no valja pripomenuti da su se već onog trenutka, kada su se odlučili angažirati u tako nečemu “prizemnom” kao što je politika, dovoljno “zaprljali” da sada ni njima ni njihovim “dušebrižnicima” ne pomažu nikakva moraliziranja. Za cijelu demokratsku priču, međutim, puno je zanimljivija promptnost Vlade da u roku od tri sata donese odluku i otisne je u najnovijem izdanju “Narodnih novina”, pa od sada pa unaprijed Vlada u svakom narednom slučaju mora dokazivati svoju brzinu, “primjerenu razini problema” s kojim je suočena.

U svakom slučaju, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a Vladimir Šeks posljednji je koji bi smio izjavljivati da je odluka Vlade “politički i pravno potpuno neprihvatljiva i suprotna temeljnim demokratskim načelima”. O tome može suditi samo netko tko nije bio umiješan, makar i posredno, kao visoki državni i stranački čelnik, u blaćenje i ponižavanje ondašnje opozicije i njezina četiri izabrana, ali nepotvrđena gradonačelnika početkom 1996. godine, kao i u vrbovanje HSS-ovih vijećnika godinu dana kasnije kada je i formirana HDZ-ova vlast koja je, eto, upravo srušena. Ako u tom svjetlu ovo što se sada događa možemo protumačiti i kao vraćanje milog za drago, odnosno iskorištavanje ponuđene šanse šestorice da se “osveti” HDZ-u za krađu vlasti u Zagrebu od prije nekoliko godina, ono doista na što valja vladajuću koaliciju upozoriti jest opasnost da političko i demokratsko “lelujanje” Zagreba ne postane pravilo poslije svake smjene vlasti u Hrvatskoj. Htjeli bismo, naime, vjerovati, da ubuduće neće biti “viših razloga”, bilo koje političke prirode, koji će nekoga tjerati da teži promjeni vlasti ni u Zagrebu ni bilo gdje drugdje. Odnosno, da će se raspisivanjem novih izbora i stvarno zaključiti višegodišnja zagrebačka kriza vlasti, i da od tada više nigdje nećemo biti svjedoci “političkih kriza”, uzrokovanih nečijom žloupotrebom političkih moći.

Pa kad je već i aktualna vlast odlučila da više neće trpjeti “oporbenu (hadezeovsku) situaciju u Zagrebu”, i kada se bliže novi izbori, pružila se prilika da šestorica istim hicem “ubiju” još jednog zeca: da utvrde koliko politički teži tko od njih dva mjeseca poslije izbora i s kakvom opozicijom imaju posla. Bandić tvrdi, a zašto mu ne vjerovati, da će u većinskim izbornim jedinicama šestorica najvjerojatnije ići zajedno, a u proporcionalnom dijelu, kako više nema opasnosti od jakog HDZ-a, svaka bi od stranaka trebala ići samostalno. Model djeluje logično. Zajedništvo u većinskim jedinicama, prema unaprijed napravljenom rasporedu, omogućit će svakoj stranci šestorice bar jednog vijećnika, a razmjerni dio trebao bi dati odgovor na pitanje tko tu vodi, a tko sekundira, tko je u stanju u Zagrebu prijeći izborni prag, a tko ne. Također, zagrebački izbori bit će i prvi pravi test oporbenog HDZ-a nakon sabora te stranke, ali i test Granićeva Hrvatskog demokratskog centra. Malo je, dakle, vjerojatno, da će šestorica izgubiti zagrebačke izbore, odnosno da će komatozni HDZ doživjeti svoj revival ili HDC učiniti čudo, ali će zato barem do lokalnih izbora i izbora za Županijski dom Sabora očekivani lipanjski izbori u Zagrebu biti dostatni pokazatelj kretanja dionica na hrvatskom političkom tržištu.