Vlast.net-prvi hrvatski politički site: 15. 3. 2000.
Tjedni komentar Dragana Antulova
Blaškić, svi mi i svi oni
Prvih par mjeseci nakon što je u viš
etjednom izbornom procesu demontiran hadezeovski režim svima su usta bila puna tvrdnji o tome kako je Hrvatska zakoračila u novo razdoblje svoje povijesti.Komentatori su se
natjecali u tome da ukažu na to kako je 3. siječnja 2000. godine završila jedna epoha, a započela druga, te da se Hrvatska više ne može prepoznati.I, doista, barem na prvi pogled, Hrvatska danas uistinu izgleda drukčije u odnosu na prethodnih desetak godina. Samovlast jednog čovjeka i jedne stranke zamijenjena je koalicijom, odnosno kohabitacijom više različitih političkih faktora.
Do maloprije nedodirljivi tajkuni i kriminalci danas pune ćelije istražnih zatvora, nekoć nezamjenjivi birokrati lete sa svojih sinekura u ministarstvima i državnim poduzećima, a skidaju se i simboli samovolje bivših vlastodržaca, poput imena nogometnih klubova.
Svemu tome treba dodati i to da se nekoć svemoćni politicki organizam HDZ-a rastavlja na proste faktore i neumitno klizi na marginu hrvatske politike iz koje će se teško izvući u bliskoj budućnosti.
O
sjećaj epohalne promjene pothranjuju i legije zapadnih državnika i diplomata koji, pohodeći Zagreb, hvale hrvatski "demokratski iskorak".No, već nakon što je sudbina bivšeg režima postala sasvim izvjesna, počeli su se javljati glasovi skeptika koji nisu bili baš previše uvjereni u to da je novo doba koje čeka Hrvatsku obasjano suncem.
Mnoge bode u oči nespremnost nove vlasti da se odmah uhvati u koštac s negativnim nasljeđem Tuđmanovog režima, pa čak i onim koje je zahtijevalo relativno malo napora.
To se
prvenstveno odnosi na bivšu hadezeovsku garnituru koja još uvijek dominira u medijima, a slično se može reći i za bivši Tuđmanov vojni, policijski i obavještajni establishment.Nakon početne panike, ti su kadrovi iskoristili poslovičnu neodlučnost novih vlastodržaca, pri čemu im je na ruku itekako išao njihov neopravdani strah da budu percipirani kao revanšisti, kao i drugi krug predsjedničkih izbora i njime izazvani raskol unutar pobjedničke koalicije - sve je to omogućilo cementiranje stečenih pozicija.
Nova vlast je i tamo gdje je imala slobodu, odnosno mogućnost da nešto promijeni, pokazala da u suštini nema pretjerane volje za promjenom - u raspodjeli novih položaja u Vladi i visokim državnim tijelima stranački je ključ bio važniji od kriterija stručn
osti, baš kao u dobra stara Tuđmanova vremena.Dakako, svi oni koji su bili zabrinuti zbog takvog razvoja događaja proglašavani su radikalima i salonskim gunđalima, ali kako vrijeme prolazi može se sa sve većom vjerojatnošću konstatirati kako su promjene izazvane prošlim izborima isključivo kozmetičke naravi.
Ti su glasovi postajali sve jači što je postajalo jasnije da "hrvatsko proljeće", kakvim ga je nazvao britanski šef diplomacije Robin Cook, neće baš odmah uroditi spektakularnim plodovima, barem što se većine hrvatskog stanovništva tiče.
Biračko tijelo koje je srušilo bivšu vlast to nije učinilo zato da ultranacionalističku balkansku retoriku zamijeni "europskom i demokratskom" - glavni razlog zbog kojeg se HDZ danas nalazi na putu za vječna lovišta je u očajnom stanju hrvatske ekonomije, odnosno u isto tako očajnom socijalnom položaju stanovništva.
Na žalost, nova vlast, koja je to postala upravo sa programom i zadatkom da to stanje promijeni, pokazuje ozbiljan nedostatak sposobnosti da nešto u praksi i učini.
I dok je shvatljivo da sva predizborna obećanja (vraćanje duga umirovljenicima, otvaranje 200.000 radnih mjesta) nije trebalo shvaćati previše ozbiljno (pri čemu hrvatski vlastodršci ne predstavljaju nešto bitno različito u odnosu na svoje kolege u razvijenim zapadnim demokracijama), pomalo vrijeđa što se Račanova vlada svojim posljednjim potezima odrekla većine obećanja, pokazavši kako svoje birače smatra - idiotima.
Nakon uobičajene mantre "stanje je gore nego što smo pretpostavljali", s kojom bivša opozicija u svim demokracijama automatski stvara alibi za izdaju svojih birača, Račanova vlada je pokazala nedostatak volje za onakvim potezima koji bi jedini mogli Hrvatsku u kratkom roku izvući iz ekonomske provalije.
Ne samo što je postalo jasno
da su novi vlastodršci za kormilo sjeli bez nekog suvislog ekonomskog programa, nego nužne reforme koči i ovisnost nove vlasti o cijelom nizu različitih i često suprotnih ekonomskih i političkih interesa, utjelovljenih u različitim stranačkim vizijama i različitim politikama unutar Vlade.Umjesto radikalnih rezova dobili smo jeftinu demagogiju (poput najava o smanjivanju plaća), odnosno budžet koji gotovo uopće nije smanjen.
Po svemu sudeći, i ekonomska politika nove vlasti se neće bitnije razlikovati od one bivše - svodit će se isključivo na punjenje budžeta, kako bi se spriječio bilo kakav nekontrolirani izljev nezadovoljstva među svim onim masama koje ovise o državnim jaslama.
Mora se, doduše, priznati kako je i razumljivo da promjena vlasti automatsk
i ne dovodi do promjene ekonomskih prilika, odnosno da instant-promjene, ako do njih i dođe, obično idu na gore.Crno ekonomsko nasljeđe Tuđmanovog režima će dugo opterećivati Hrvatsku, i teško da bi se tu nešto bolje snašla i stručnija ekipa od ove Račan
ove.No, zato su se mnogi bili spremni tješiti time da je Hrvatskoj ipak krenulo na bolje, zato što se jednom zauvijek riješila nacionalizma i, ako ne ekonomski, ono barem u političkom i kulturnom smislu postala ravnopravnim članom buduće evropske zajedni
ce civiliziranih naroda.Tom iluzijom mogli smo se pothranjivati sve do trenutka kada je presuda Međunarodnog suda u Haagu pokazala da tuđmanizam nije pokopan niti sa Tuđmanom, niti sa izbornim porazom njegovih sljedbenika.
General Blaškić, čiji je slučaj bivša vlast ostavila u nasljeđe novoj, postao je svojevrsni lakmus-papir koji bolje od svih političkih, kadrovskih i ekonomskih poteza pokazuje u kojoj je mjeri došlo do stvarne promjene u mentalnim sklopovima kako naših vlastodržaca, tako i širokih nar
odnih masa.Ako je suditi po šoku, bijesu, nevjerici i navijačkoj histeriji koja je obuzela većinu građana Hrvatske, bez obzira na to da li se nalazili na ljevici i desnici, teško da bi se moglo reći da se hrvatska politička misao odlijepila od Tuđmanove.
Blaškić, general u vojsci jedne druge države, koji je osuđen za nešto
što je i učinio u toj drugoj državi, i koji bi se samo prilično nategnutim kriterijima (kojih se nova vlast odrekla) mogao povezati s našom zemljom, odjednom je postao glavni hrvatski nacionalni simbol.Sve priče o tome da se Hrvatska odrekla Bosne i tuđmanovskih tlapnji o ispunjavanju "kifle" padaju u vodu onog trenutka kada se naši, donedavno "zapadno orijentirani", "liberalni", "demokratski" i "građanski orijentirani" političari
bezrezervno stavljaju u njegovu obranu.Gotovo nema nikoga u Hrvatskoj koji hašku presudu smatra opravdanom, niti se itko usuđuje Blaškića nazvati ratnim zločincem, a najviše bode u oči što nitko ne postavlja pitanje kakve veze Hrvatska uopće ima s onime sto se dogodilo u Ahmićima.
U cijeloj priči posve je svejedno je li Blaškić monstrum koji je dobio zasluženu kaznu ili nevina žrtva političkih intriga - bitno je samo to da je sudbina jednog jedinog čovjeka odjednom postala prvorazredni politički problem države koja bi se trenutno trebala zabavljati mnogo važnijim pitanjima.
U tome Račanova vlada nije mogla odoljeti a da ne kopira recepte starih vlastodržaca i koristi povampireni nacionalizam ne bi li skrenula pažnju sa svojih pogrešaka.
Pri tome su vjer
ojatno učinili kobnu pogrešku, dozvolivši da ih ova najnovija politička kriza uhvati opijene izbornom pobjedom.Njihove nespretne izjave o s
vježe pronađenim dokumentima koje "našeg" Blaškića oslobađaju krivnje, kao i još nespretnije (i od strane suda u Haagu ekspresno demantirane) najave o suđenju hrvatskim optuženicima u Hrvatskoj, ne mogu se protumačiti drukčije nego kao ustupak ekstremnim hrvatskim nacionalistima koje je presuda Blaškiću digla iz mrtvih i odjednom ponovno učinila ozbiljnim političkim suparnicima.Račan je u tome učinio pogrešku - ma koliko se trudio, on ne može postati veći hrvatski nacionalist od pravih hrvatskih nacionalista; njegove nespretne reakcije na krizu samo će pothraniti desničarske apetite, dok će od njegove opcije udaljiti one demokratske snage koji su mu dale podršku na temelju odricanja od tuđmanovskog nacionalizma.
Poniženje koje u svjetlu takvih događaja čeka Hrvatsku i Račanovu vladu će koincidirati sa nastavkom negativnih ekonomskih procesa. Već se sada može zamisliti zabrinjavajući scenarij u kojem se Račanova vlada pokazuje nesposobnom da riješi goruće ekonomske probleme, a njeno se razočarano biračko tijelo okreće
dobroj staroj desnici, sada još ekstremnijoj nego u vrijeme Tuđmanove vladavine."Hrvatsko proljeće" o
kojemu sada mnogi govore moglo bi tada završiti poput onog 1971. godine.