Mora li se broj nezaposlenih, koji će biti uredno prijavljeni na šalterima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kao što su u prošlih, tako i u idućih sto dana povećati za još 20.000 radnika?

Stoga je, ostajući u “željeznim” okvirima novog državnog proračuna, bez imalo piture ili zamagljivanja, pred Saborom i najširom javnosti kazao da je stopa nezaposlenosti već dosegla krajnje zabrinjavajuću razinu od 21,3 posto i da je, prema zadnjim službenim podacima, početkom veljače bez posla bilo 351.000 radnika, te da se taj kobni broj Ijudi bez stalnog radnog odnosa samo u prva dva mjeseca povećao onoliko koliko je ministar računao da bi se moglo dogoditi kroz cijelu godinu!

I sam je Crkvenac morao podsjetiti javnost da se više neće sve sanirati na račun proračuna, nego samo ono što na tržištu ima perspektivu, ali se neće ni sve posrnulo likvidirati, kako ne bi došlo do već prijeteće eksplozije “socijalne bombe”. Jedno ćemo poduzeće u stečaj, da bismo tri mogli ozdraviti – u pojednostavljenoj je formuli potencijalne razmjere nove besposlice oslikao prvi čovjek ministarstva iz Katančićeve. Tako će politika “Novog smjera”, kako je metaforički imenovana nova gospodarska politika Račanove koalicijske vlade prije svega uzburkati tržište rada: najprije novim valovima otpuštenih, a zatim i poticanjem dubokih strukturnih promjena i na strani ponude i na strani potražnje za radom. Paradoks je da upravo ta Račanova vlada, kao vlada lijevog centra, započinje novo bolno prestrukturiranje cjelokupnoga gospodarstva pretežno na račun radnika i preko najmanje elastičnog tržišta, tržišta radne snage, a ne na račun kapitala. Kad su to isto unazad deset godina u različitim okolnostima i s različitim povodima činile HDZ-ove vlade kao vlade desnog centra, a sve pod kapom općeprihvaćene tranzicije od samoupravne prema tržišnoj privredi, nije im se - u skladu s potporom koju su dobivale na izborima - imalo što zamjeriti. Međutim, nova je vlast na prošlim izborima masovnu potporu birača dobila baš na račun njihova socijalnog i razvojnog programa: na ime najava o otvaranju desetaka tisuća novih radnih mjesta. Koliko će, dakle, proći još vremena do tog najvažnijeg zaokreta?

To bi još više moralo biti jasno i hrvatskim zapadnim partnerima, koji stalno ističu novo geopolitičko značenje demokratske Hrvatske za stabilizaciju političkih, gospodarskih, demografskih i vojnih odnosa na Balkanu. Zato će se na temelju prvih znakova, koji bi se 29. i 30. ožujka mogli ukazati na Donatorskoj konferenciji Pakta o stabilnosti i suradnji u jugoistočnoj Europi moglo otčitati i to hoće li “novim smjerom” Hrvatska doista žurno krenuti ususret Europskoj uniji ili će do jeseni, gotovo u potpunosti završiti na burzi rada.

Otvarati nova radna mjesta, u prijevodu, znači u prvi mah iz temelja mijenjati i tečajnu i politiku dohotka, pa i sveukupnu politiku državne potrošnje, kako bi najprije prestali razlozi za masovni prekogranični šoping u svim smjerovima, da bi se zatim postupno štošta preokretalo u korist stranog šopinga u Hrvatskoj, pa pomalo oživljavala domaća proizvodnja svega tržišno unosnog, pa postupno stvarao niz novih hrvatskih proizvoda i novi izvoz, kao i brojne nove investicije (i u nove poslove, i u nove objekte, i u obrazovanje i znanost ) i sve raznovrsnija štednja.

Hrvatski je strateški cilj broj jedan, rekao je jučer to baš ministar Crkvenac, stvaranje brojnih novih hrvatskih proizvoda za profitabilan izvoz, jer samo svojom snažnom izvoznom ponudom hrvatsko gospodarstvo može natrag u Europu. Ali, hoće li takvo nešto doista i biti moguće, nakon što je i nova Vlada prisiljena nastaviti veliku prodaju ključnih banaka, osiguravajućih kuća, medija, turističkih i trgovačkih lanaca, te preostalih jačih industrijskih poduzeća stranim kupcima? Hoće li budući strani vlasnici, kad uskoro postanu većinski vlasnici sveukupna gospodarskog i financijskog potencijala zemlje, misliti na stvaranje novih hrvatskih proizvoda za izvoz, i na otvaranje desetaka tisuća novih radnih mjesta, pa i na to da sjedišta i račune preuzetih hrvatskih poduzeća ne sele prema mjestima i državama sa znatno nižim poreznim opterećenjem (kako se do paničnih razmjera ne bi otvorilo pitanje punjenja državnog proračuna u Zagrebu)?

Račanova bi Vlada, stoga, bar za sebe, diskretno, morala skicirati taj donji prag od kojeg (ras)prodaje hrvatskih državnih ili javnih poduzeća, banaka i medija neće biti, kao što bi se i hrvatski strateški partneri u EU i SAD-u morali javno očitovati o tome: kakvu Hrvatsku žele u novoj Europi - slabu ili jaku, korumpiranu ili samosvojnu, kriznu ili stabilnu, marionetsku ili demokratsku na dulji rok!