Neizbježni Mirko Galić je ponovo obasjao sve naslovne stranice, dok su na tom udarnom mjestu svake novine, raspravu o usudu i sudbini “Vjesnika”, otisnuli samo oni kojih se sve to skupa ipak izravno tiče. Svi i sve o onoj moćnoj i velikoj, a tako opasnoj televiziji, a o malom i slabom “Vjesniku”, samo mali i slabi “Vjesnik”, bez obzira na to što je sve ono najvažnije, što se uopće može naučiti u tom ukletom novinarskom zanatu, i Mirko Galić naučio kao višegodišnji komentator, urednik i inozemni dopisnik “Vjesnika”. Tako se i ova bajka o televiziji, i ova tužbalica o “Vjesniku”, povezuju u istu profesionalnu priču, u sličnim medijskim dvojbama, što su ovih dana tako obilno preplavile sve hrvatske medije. Kakva televizija, a što sa “Vjesnikom”, tko otpisuje, a tko brani “Slobodnu Dalmaciju”, i sukobi oko “službenih” i “neslužbenih” osuda revanšizma, i histerija oko “medijskog prozivanja Crkve”, u tim stalnim preispitivanjima medijske prošlosti i budućnosti, savjesti i profesije, profita i odgovornosti, politike i slobode.

Nema dvojbe da Mirko Galić čini najbolji izbor u ovim iznuđenim okolnostima, u kojima je direktor još uvijek presudan za uređivačku politiku, a vlast ipak morala posegnuti za hitnim vatrogasnim mjerama, kako bi u ime pogažene profesije, barem ponudila san - o javnoj i demokratskoj televiziji. Uz potvrdu državnog vrha (Račan i Mesić), i privolu velikodušnog poslodavca (Nino Pavić), pa se tako i u ovom slučaju podjednako prepoznaju i neke posve nove, i neke potpuno stare stvari. U prisavskom vrhu nisu bili toliko lukavi i mudri, kao što su bili pametni i dalekovidni u Nadzornom odboru “Vjesnika”, premda i jedni i drugi pripadaju istom političkom krugu. Vrkić je sve do zadnjeg trena tražio saborsku zaštitu od “javnog linča” koji provode “određeni krugovi iz vrhova vlasti”, a Kosovac krenuo u besramne ideološke obračune, dok se u “Vjesniku” Ivanković zahvalio na vrijeme, a Nadzorni odbor izvukao Igora Mandića kao vrlo neočekivanog, a omiljenog spasitelja, iz čarobnog političkog šešira, bez obzira na to što on nikada nije bio urednik bilo kojih novina, a ipak kao mnogoliki i svenazočni autor, tako presudno obilježio mnoge i premnoge novine.

A sada i kao prvo ime “Vjesnika”, bez obzira na to što su ga u ona “mračna vremena” u tom istom “Vjesniku”, svojedobno protjerali u anonimnost redaktora petparačkih romana, a u ovih “deset izgubljenih godina”, napadali kada god su mogli. On je sada velikodušno oprostio svim bivšim progoniteljima, a Mirko Galić pouzdano zna da ima neprijatelja i među onima s kojima je pokrenuo onaj početni televizijski obrat (“Forum”), baš kao što mu niti sada neće baš ništa oprostiti oni koji su ga već jednom otjerali s televizije, a sada ga ipak moraju slijediti, ako žele profesionalno preživjeti. Galić u središtu, a Mandić na medijskom rubu, pa je od “Vjesnika” samog, prvo morao napraviti najzanimljiviju “Vjesnikovu” temu, bez obzira na dobar ukus, pretjeranu samohvalu, i profesionalni egzibicionizam, kako bi u zemlji stalnih revolucija, pokušao spasiti bar jednu instituciju. Sve promijeniti, a ono najvažnije ostaviti nedirnutim, u toj “Vjesnikovoj” neprolaznoj veličini, i kao kvadratura kruga, u kojoj Mandić očevidno uživa poput neobuzdanog djeteta.

I “Le Monde” je dugo oklijevao da pristane na objavljivanje fotografija, a “New York Times” beskonačno otezao s uvođenjem dnevnih kolora, dok bi ovaj razbacani i razbucani “Vjesnik” mogla spasiti samo ona vrsta privatizacije, na koju je pristao i Rupert Murdock, kada je u znaku ogorčenih javnih prosvjeda, ipak kupio londonski “The Times”. On je svakako želio tako ugledne novine, u nadi da će zaraditi i novac, a ne samo priznanja, ali se ipak konačno morao obvezati i na zaštitu sindikalnih prava, i poštivanje temeljnih uređivačkih postulata, dok su kod nas privatizacije i pretvorbe, prerasle u besplatnu pljačku, bez ikakvih obveza prema ljudima, neokretnima i idejama, tuđem novcu i uloženom trudu, u svemu i svačemu, za sve i svakoga, pa tako i u medijima. Zbog toga se ni “Slobodna Dalmacija” ne može prepustiti pukoj stečajnoj pragmi, bez obzira na to što su njezina uprava i urednici, možda još uvijek, ostali u raljama “politike kutleraja”.

Kada se već u istom gradu obećava otpis dugova, spas radnih mjesta i nove razvojne šanse, za neke druge tvrtke, koje su bile podjednako opljačkane, žrtvovane i iskorištene, i od Kutle, i svih ostalih lopova, baš kao što je to bila i “Slobodna Dalmacija”, tada niti “Slobodna Dalmacija”, ne može jedina pod nož, pa Božo Novak ipak ne govori bilo što, kada tvrdi da i medijske tvrtke, zaslužuju potpuno istu vrst odgovorne gospodarske politike, kao i bilo koje drugo trgovačko društvo, i u zaštiti radnih mjesta, i obrani socijalnih prava, i u potvrdi proizvodnje. U toj općoj hrvatskoj zapuštenosti, upravo novinari ipak čine onaj osobito dobro obrazovani sloj, koji se često borio za novo, a uvijek trpio i novo i staro, dok medijske kuće još uvijek prednjače u potvrdi globalnih informacijskih tehnologija, pa su dostatne tek neke gospodarske činjenice, kako bi se i o medijima govorilo drukčije, negoli se sada govori, i bez onih dodatnih priča o demokratskom zdravlju i ciVilizacijskoj odgovornosti, o kojima se ipak mora govoriti, kada god se govori o medijima.

Dakako: Željka Antunović ima pravo, kada tvrdi da ovoj Vladi - ili bilo kojoj Vladi - ne trebaju čak dvije dnevne novine, ili bilo koje novine, baš kao što su na Prisavlju sami krivi, što ipak nisu bili toliko profesionalni, da u skladu s vremenom, barem pričekuju donošenje onih novih zakona, koje su i sami predlagali. Tako niti u “Slobodnoj Dalmaciji”, ipak ne mogu očekivati oduševljenu političku potporu, u dvojbenoj i dvostrukoj ulozi, i kao ojađena Kutlina žrtva, i kao borbeni HDZ-ov glasnogovornik.

“Vjesnik” kao “The Times”, HRT kao BBC, a sve medijske kuće kao svaka druga ugrožena gospodarska djelatnost, bar kao pomilovana brodogradilišta, ako već ne kao osobito kulturno blago. I u potvrdi demokratskih sloboda, i konačnom procvatu tržišta, i bez obzira na podobne ili nepodobne vlasnike i urednike. Igor Mandić kao Don Quijote, koji se veselo pretvara da više ne prepoznaje vjetrenjače, i Mirko Galić, kao čovjek za sva vremena, koji je u svim tim gorkim iskušenjima, a u najboljoj vjeri, uvijek obećavao bar ono najmanje zlo, kada je već ono najbolje, prečesto ostalo nedostupno, dvije medijske zvijezde, a ipak i medijski patnici, iz zajedničkog “Vjesnikovog” inkubatora, a uvijek pokraj elektronskog oltara, bilo kao teoretičari i gosti (Mandić je prvi hrvatski macluhanovac), ili novinari, pa ravnatelji, kao Mirko Galić.