Proračun koji je Mate Crkvenac donio u Sabor bitno je bolji od onoga koji je najavljen prije nešto više od mjesec dana, kad je Ivica Račan izložio program svoje Vlade. Novi premijer je tada "zaboravio" na predizborno obećanje da će se bitno smanjiti prevelika državna potrošnja, i to u prvom redu oštrim rezom u ministarstvima obrane i unutrašnjih poslova. Oprez se, djelomično, pokazao opravdanim. Nakon svih iznenađenja računima koje treba platiti, iako s njima nitko nije računao, budžet u cjelini nije ispao manji od prošlogodišnjega. No, ipak, on ispunjava drugu polovicu obećanja: kreše troškove za vojsku i policiju.

Time se zemlja počinje oslobađati još većega i opasnijeg tereta nego što je rasipna i neracionalna država. Riječ je, naravno, o bremenu politike; o tuđmanizmu, koji i poslije Tuđmana prožima sve pore društva. Nakon što se HDZ raspada iz dan u dan, s mnogo buke i smrada, taj se posao obavlja brže no što su se vjerojatno mnogi nadali, među kojima i članovi koalicijske vlade. Prije samo pet tjedana ministar obrane Jozo Radoš nepokolebljivo je tvrdio da se vojni budžet ne može bitno smanjiti, nego da se samo može štedjeti, primjerice na troškovima za automobile i reprezentaciju. Sada se rashodi njegova ministarstva smanjuju za 17 posto, a Ministarstva unutarnjih poslova za cijelih 30 posto. Pritom je najmanje riječ o reprezentaciji i osobnim automobitima, kojih je Ministarstvo obrane imalo nezamislivih 2500.

Tvrđave tuđmanizma, od kojih je nova vlast vidljivo strepila, bile su sagrađene od lošeg materijala. "Gospodine ministre, valjda mi, koji smo stvarali Hrvatsku, imamo pravo na neke privilegije", odgovorio je jedan od generala na prigovor da odlaze na Ijetovanje i vikende vojnim helikopterima (prema svjedočenju dr. Andrije Hebranga, kratkotrajnog nasljednika Gojka Šuška u ministarskoj fotelji). Proteklih je dana mnogo tih "privilegija" izišlo na svjetlo dana, pa se pokazalo da su one potpuno rastočile samu legalnost sustava kojemu pripadaju. Uredski moljci zakitili su se frontovskim odlikovanjima, a 30 generala javno je optuženo za lažni invaliditet (sedmorici je, tvrdi se, to već i dokazano). Sve to zbog veće plaće, besplatnih dionica, kupovine automobila bez carine i poreza... Pokazalo se da je mnogi suvremeni barun Trenk, zapravo, običan seoski kokošar. Ratnih je invalida dvostruko više nego ranjenih u ratu, a status branitelja dobilo je pola milijuna Ijudi...

Treba imati don umjesto obraza pa nakon svega toga javno braniti vojni proračun. Američki admiral Burda imao je osjetljivu kožu. Kad je prije nekoliko godina The New York Times otkrio da je na jednom prijemu, među brojnim odlikovanjima, nosio i značku vijetnamskoga veterana, iako nije sudjelovao u vijetnamskome ratu, admiral je postupio kao u filmu. Ustrijelio se u sljepoočnicu iz službenog pištolja. Ein Kopfschuss, rekao bi Krleža. Naravno, to spominjemo samo kao ekstreman slučaj. Daleko je Amerika.

Stari HDZ-ovi klijenti, kao i dio stranke koji se nekad nazivao desnicom, a sada je gotovo sve što je od nje još preostalo, reagirali su na drugi način. Prvi put nakon izbora pokušali su srušiti novu vlast. Presuda generalu Tihomiru Blaškiću poslužila im je kao dobrodošao povod. Nije li Dražen Budiša izjavio da je Blaškić nevin? Nisu li u prvim izjavama Ivica Račan i Stipe Mesić pokazali slabost i strah pred nacionalističkim ekstremizmom, kao i spremnost na popuštanje? Nije li najavljenim smanjivanjem plaća nova vlast već razočarala četvrt milijuna državnih i javnih službenika? Nije li prvi čovjek HDZ-a Vladlmir Šeks spominjao građanski rat kao način za obranu osvojenih položaja. Dakle, na ulicu, pa što bude; pred američku ambasadu, pred Banske dvore i u večernji Dnevnik. Jesu li se nadali uspjehu? Neki sigurno jesu, premda je vjerojatnije da je bila riječ samo o manevrima, a ne o pravom ratu. O iskušavanju vlastitih snaga i raspoloženja javnosti, kao i odlučnosti vlasti da im se suprotstavi. Bio je to samo prvi takav pokušaj; nakon njega, sigurno će slijediti i ostali.

Taktika na koju je HDZ prešao čim je počela saborska rasprava, pokazala se čistom sprdačinom. Po onome što govori većina opozicijskih zastupnika, ispada da su se oni oduvijek zalagali za manju državnu potrošnju, za skromnost, za sigurna radna mjesta i plaće radnika, za prava umirovljenika, poticanje proizvodnje i izvoza itd., itd. Da bi farsa bila potpuna, nedostaje još samo da, podsjećajući na predizborna obećanja, počnu izvikivati i nekadašnju SDP-ovu parolu: "Pošteno, gospodo!" Pošteno bi, medutim, bilo da se pokriju ušima i podrže svaki napor kojim se pokušava popraviti barem dio onoga što su uništili besprimjernom neodgovornošću i pljačkom, koja je trajala gotovo puno desetljeće.

Čak i taj prijedlog proračuna koji sada žestoko napadaju, samo je nastavak onoga što je HDZ-ova, dakle njihova saborska većina izglasala koncem prošle godine. Nova je koalicijska vlada odustala od stvaranja regionalne sile i politike velike Hrvatske, odustala je i od policije kao velikog brata čijem oku i uhu ne može izbjeći nitko i ništa, ali to tek treba provesti i onda dočekati financijske efekte. U svemu drugom, ona još uvijek pleše po HDZ-ovoj glazbi. Troši se po notama zapisanima u privremenom proračunu za prvo ovogodišnje tromjesečje, pri čemu zastrašujuće dimenzije rasipništva tek izbijaju na svjetlo dana.

Na svom izdisaju HDZ-ova vlast nije ni pomislila da napravi bar nešto od onoga što sada traži od svojih nasljednika u Banskim dvorima. Premda je budžet u prošloj godini, sa svim rasprodajama narodne imovine i državnih obveznica, prikupio milijardu maraka manje od plana, za prvo ovogodišnje tromjesečje razrezana je četvrtina prošlogodišnjega iznosa. Kako proračun ima snagu zakona, nova je vlast, na opće zgražanje, plaćala sva podijeljena prava i sve te račune, ukIjučujući i one za nepostojeću Herceg Bosnu. Koliko je to posIjedica nesnalaženja, a koliko proklamiranoga legalizma nove vlasti, samo je akademsko pitanje, bez praktične vrijednosti. Lova je već iscurila, a vjerojatno curi još uvijek. Neke nagle zaokrete ne treba očekivati ni kad se izglasa novi budžet. Ekonomisti bi rekli da je "rashodna strana proračuna neelastična", a za njezino rastezanje nije ni bilo vremena.

Visinu ovogodišnjeg budžeta znatnim su dijelom odredili i neplaćeni HDZ-ovi računi. U 48,3 milijarde kuna, 3,6 milijardi predvideno je za podmirivanje domaćih, a 6,5 milijardi za vraćanje inozemnih dugova. Iz toga je Crkvenac izračunao da je petinu budžeta bivša vlast potrošila unaprijed. Spominje se i 15 milijardi kuna, za koliki je iznos zajmova jamčila bivša vlada brojnim poduzećima; ne poštujući zakonsko ograničenje. Ako kreditori zakucaju na vrata, mogla bi se poremetiti čitava proračuriska ekvilibristika.

HDZ-ov je budžet osudio novu vlast i na HDZ-ove metode prikupljanja novca. Zato je zaboravIjena najava revizije privatizacije "već na prvoj sjednici", pa umjesto toga proračun očekuje 8,4 milijarde kuna od kapitalnih prihoda, dakle od nastavka rasprodaje narodne imovine. Da se ozbiljno ušlo u reviziju, odmah bi se postavilo pitanje smije li država prodavati tu imovinu ili se ona mora podijeliti gradanima, koji su je stvarali. Pred izbore, Račan je HDZ-ovu privatizaciju nazvao nemoralnom. Sada se šuti i o tome, kao i o mnogo puta ponovljenom obećanju nekadašnje opozicije da će, kada dođe na vlast, novac od privatizacije trošiti samo za razvoj, a ne, kao HDZ, za popunjavanje proračuna.

Sada je, međutim, ispalo da je taj novac, kao i onaj od novih inozemnih kredita, najsigurniji budžetski prihod. Sve drugo ovisi o računici, koja polazi od pretpostavke da će bruto domaći proizvod u ovoj godini porasti za 1,5 posto. No on već godinu i pol dana ne raste, nego se stalno smanjuje. Mjere štednje smanjit će ga još više, kao što upozoravaju strani (Reiffeisen banka), a i .omaći (Branimir Lokin) analitičari, To je, vjerojatno, neizbježno. Mnogo je gore i ozbiljnije nešto drugo - to što Račanova vlada pokazuje da nema strategiju prevladavanja krize i poticanja proizvodnje. Odnosno, da i tu nastavlja HDZ-ovim putem.

Stara je vlast ignorirala nelikvidnost; nova najavljuje "niz mjera", od kojih je, zasad, glavna - vraćanje dijela državnog duga poduzećima. Dio bi se trebao platiti iz budžeta, što znači da će se taj novac najprije uzeti, a onda vratiti privredi. Drugi dio trebao bi biti "plaćen" državnim obveznicima. Tko će dobiti novac, a tko papire i po kojem kriteriju? Što je s dugovima javnih poduzeća, a što s onim dijelom nelikvidnosti kojl je posljedica nedovoljne količine novca u optjecaju? Umjesto odgovora, Vlast pokušava uvesti red u poduzećima, prije no što je sredila stanje u financijskom sustavu zemlje. "Jedna trećina blokiranih poduzeća je nelikvidna, a dvije su trećine insolventne" (dakle, imaju veće dugove od njihove ukupne vrijednosti), izjavio je nedavno Mato Crkvenac. Otkud mu ti podaci? Od dr. Rukavine, dakle iz rukava. Ali na stečajevima se i dalje inzistira, iako oni sasvim sigurno nisu metoda prevfadavanja krize.

Stara je vlast gomilala deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni (20 milijardi dolara u pet godina), od kojeg je polovica pokrivena stranim kreditima. lstodobno se hvalila stabilnim deviznim tečajem, za koji svi znaju da nije realan.

Nudeći u inozemstvu državne obveznice (milijardu maraka), vicepremijer Slavko Linić također je govorio o stabilnosti i "konzervativnoj" ekonomskoj politici. "Ne treba spominjati ni inflacije ni devalvacije. Smanjenje rashoda države i smanjenje poreza ima iste pozitivne učinke kao i klizanje kune", izjavio je u jednom intervjuu Mato Crkvenac. Točno, ali budžet je isti, rashodi države nisu smanjeni, a nitko ne kaže kako da se, konačno, ipak ostvare ti pozitivni učinci. Kako da se zaustavi dugotrajni pad bruto domaćeg proizvoda i postigne rast od barem 1,5 posto, koliko je potrebno da se naplate prihodi s kojima računa proračun za godinu 2000.?