U priči koja slijedi - u kojoj je uglavna junakinja gospođa Nevenka Tuđman - Feralovim je novinarima, bar zasad, nepoznatim ostao tek jedan detalj koji nije bilo moguće pronaći u dokumentima, niti ga doznati iz razgovora s desecima ljudi s kojima smo tokom ovog tjedna kontaktirali: što je, naime, tridesetogodišnjeg Igora Kneževića ponukalo da 22. veljače ove godine ode u javnobilježnički ured Zinke Batušić-Šlogar u Sesvetama, te da potpiše i ovjeri izjavu u kojoj kaže da je "u razdoblju od 1996. do 1999. isplatio u gotovini gđi. Nevenki Tuđman u njezinom poslovnom prostoru u ulici Kralja Zvonimira 5 i Nazorovoj 69 slijedeće iznose".

Nakon što je stavio dvije točke, Knežević je na sljedeće tri stranice strpljivo pobrojao ravno četrdeset i tri slučaja gotovinskih isplata Nevenki Tuđman, a kad se podvuče crta pod njegov impozantni popis odlazaka u Zvonimirovu ili Nazorovu - odlazaka koji su kako se čini podrazumijevali vreću s novcem u ruci - dobit će se brojka od fantastičnih 2,602.532,25 kuna (dva milijuna šesto dvije tisuće petsto trideset dvije kune i dvadeset pet lipa).

Prije nego što će staviti potpis ispod svojih tvrdnji o odnošenju keša ražalovanoj nacionalnoj princezi, Igor je Knežević našao za shodno napisati još jednu rečenicu: "U daljnjem postupanju spreman sam objasniti načine i postupke transakcija, kao i načine na koji sam došao u poziciju realizacije samih poslova". E sad, iz objektivnih razloga nismo u mogućnosti prodrijeti u mozak Igora Kneževića, pa stoga ne možemo znati na što je mislio kad je pisao o "daljnjem postupanju": znamo, međutim, da Feralovim novinarima nije bio spreman objasniti načine i postupke transakcija.

Budući da pišemo tekst o toj vašoj izjavi, odnosno o vašim vezama s Nevenkom Tuđman...

- Ne želim o tome razgovarati! Nemam ništa o tome reći!

Na ovome je mjestu Igor Knežević poklopio slušalicu, a sljedećih dana potpisani novinari nikako nisu mogli stupiti u kontakt s rečenim gospodinom: na tri Kneževićeva mobitela nitko se nije javljao, na telefon se odjednom prestala javljati i njegova supruga, a isto su učinili i njegovi roditelji. Jedino je Kneževićeva tajnica u Telecomu, tvrtki kojoj je dotični vlasnik, a ujedno sjedi i u direktorskoj fotelji – uporno podizala slušalicu, cvrkućući naučenu pričicu o direktoru koji je na "službenom putu izvan Zagreba". Što, dakako, nije bila istina.

Istražnim ćemo organima, dakle, morati prepustiti "daljnje postupanje", a sad nam nema druge nego pozabaviti se drugim dijelom Kneževićeve rečenice, naime, načinima na koje je "došao u poziciju realizacije samih poslova", te udjelom Nevenke Tuđman. U svojoj ovjerenoj izjavi Knežević, pod materijalnom i krivičnom odgovornošću, tvrdi da je kćeri pokojnoga predsjednika isplatio četrdeset i tri različita gotovinska iznosa, temeljem četrdeset i tri različita ugovora o ugradnji telefonskih centrala u različite ustanove.

Najzamašniji dio popisa odnosi se na ugradnju telefonskih centrala u Ministarstvo znanosti i tehnologije, te u institucije koje financira rečeno ministarstvo (Agronomski fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet, Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Građevinski fakultet u Rijeci, Ekonomski fakultet u Rijeci Tehnički fakultet u Rijeci, Veleučilište u Dubrovniku, Hrvatski veterinarski fakultet, Visoka učiteljska škola u Čakovcu, Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, Prehrambeno-tehnološki fakultet u Osijeku), dok se ostatak šokantnog popisa odnosi na poslove između Telecoma i PBZ-Investholdinga, te ugovore sa zagrebačkim Brodarskim institutom, hotelskim poduzećern Jelsa na Hvaru, zagrebačkim Robnim terminalima, Hrvatskom narodnom bankom, nepostojećim poduzećem Končar Imobilia, te humanitarnom zakladom Spasimo djecu Hrvatske, koju vodi Nevenkina mama Ankica. Zadnja stavka Kneževićeva popisa tiče se telefonskog opremanja kuće u Nazorovoj 69 iz siječnja prošle godine.

Prema onome što smo uspjeli saznati ovoga tjedna, Igor je Knežević, po svemu sudeći, bio tip od posebnog povjerenja familije Tuđman, a obostrano simpatiziranje urodilo je enormnim bogaćenjem obiju zainteresiranih strana. Sudeći prema Kneževićevoj ovjerenoj izjavi kod javne bilježnice, tehnologija poslovne suradnje izmedu gospođice Tuđman i Igora Kneževića mogla je teći na sljedeći način: Nevenka Tuđman bi nazvala neku važnu facu u nekoj važnoj instituciji, upoznala je s vlastitim namjerama, a potom bi dotičnoj instituciji Knežević -poslao ponudu koja se ne može odbiti. Pritom se za različite poslove služio različitim tvrtkama iz svojega širokog vlasničkog asortimana - ako hoćeš zastupanje, uvoz, prodaju, montiranje i održavanje uredskih strojeva, tu je Kneževićeva Telekom-Data; ako te zanimaju Alcatelovi proizvodi za telefoniju, tu je Datanet; a ako hoćeš servisiranje postavljenih telefonskih centrala i uređaja, tu je Telecom.

Neposredno prije zaključenja ovoga broja Ferala u redakciju je stigao faks s očitovanjem Nevenke Tuđman na ovjerenu izjavu Igora Kneževića: ona piše da od Kneževića nije primila 2,6 milijuna kuna te zaključuje da je "ova suluda optužba nastavak sustavne kampanje blaćenja i linča usmjerena na račun obitelji prvog hrvatskog Predsjednika". "Nadalje smatram", piše gospođica Tuđman, "da je ovakva optužba rezultat privatne osvete g. Kneževića, jer me on prije godinu dana zamolio da, s obzirom da ima problema s plaćanjem poreza, ishodim u Ministarstvu financija izbjegavanje podmirenja obveza prema državi. To sam naravno odbila, jer i sama plaćam uredno porez, što je g. Kneževića očito povrijedilo."

Što nam, dakle, govori odgovor Nevenke Tuđman? Jasno nam govori da su ona i Igor Knežević njegovali bliske poslovne odnose, jer nije baš pametno vjerovati da bi se Knežević obraćao nekome koga površno poznaje s molbom da mu ishodi izbjegavanje obveza prema državi. Njezin nam odgovor također jasno kazuje da je Knežević bio upoznat s blagotvornim učinkom Nevenkina telefonskog poziva bilo koje državne institucije.

- Sve što se tiče postavljanja telefonske centrale išlo je preko Ministarstva znanosti i tehnologije, oni su sve određivali i oni su sve plaćali - kaže Branko Tripalo, dekan zagrebačkoga Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta i dodaje: Glavni čovjek u ministarstvu bio je pomoćnik ministra Nikola Ružinski, koji je, po onome što ja znam, bio moćniji od ministra i bez njegova se potpisa ništa nije moglo napraviti. Ružinski sigurno zna nešto više o tom Kneževiću. A o ulozi gospodice Tuđman u cijeloj toj priči, zaista nemam pojma.

Tezu da je Knežević bio mezimče pomoćnika Ružinskog Feralu je potvrdilo još nekoliko sugovornika: tvrde da ga je Ružinski postavio za svojega stručnog konzultanta za telekomunikacije, premda Knežević nikad nije uspio završiti fakultet. Nakon što je Ružinski dovukao Kneževića u Ministarstvo znanosti i tehnologije, ovaj je potonji u isto to ministarstvo dovukao Alcatelove telefonske sustave, koji će se uskoro proširiti po većini ustanova što su živjele od proračunskih sredstava Ministarstva znanosti.

- Poznajem Igora Kneževića, ali ne znam o čemu govorite - kazao je Nikola Ružinski, trenutačno profesor na Strojarskom fakultetu, kad smo ga zamolili da nam objasni svoju vezu s Kneževićem.

- Znao sam, ali nisam znao da se njegova tvrtka bavi ugradnjom telefonskih centrala.

- Jesam, jesam... Ma, zapravo, ja sam uvijek Kneževića povezivao s tom firmom.

- Ne.

- Ugradivanje telefonske centrale u zgradi Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Horvatovcu ukupno je stajalo nešto manje od 900 tisuća kuna. Sve su isplate išle preko Ministarstva i ono je potpuno autonomno odabiralo izvodača - kaže dekan PMF-a Ivan Gušić. U Kneževićevoj izjavi stoji da je od tog posia na Horvatovcu - vrijednog, dakle, oko 900 tisuća kuna - Nevenki Tuđman isplatio 134 tisuće. Izvedemo li jednostavnu matematičku operaciju, doći ćemo do provizije od 15 posto.

- Ako me sjećanje ne vara, vrijednost posla koji je Knežević radio kod nas iznosila je nešto više od 300 tisuća kuna. Sve je plaćeno preko PBZ-Investholdiriga, tvrtke koju je osnovala Privredna banka i zadužila je za upravljanje dionicama poduzeća što su bila u njezinu vlasništvu - kaže Lovorko Stipišić, direktor hotelskog poduzeća Jelsa. Knežević je od ovoga posla Nevenki Tuđman, u tri rate, isplatio pedesetak tisuća kuna. Dakle, opet 15 posto. Prema riječima Kristine Laco, glasnogovornice Privredne banke Zagreb, ta je novčarska institucija sklopila još nekoliko ugovora s poduzećem Igora Kneževića: posao u Centru za rehabilitaciju, rekreaciju i turizam u Topuskom težio je 727.350 kuna, od čega je gospođici Tuđman - prema Kneževićevoj izjavi - pripalo 100 tisuća. Ili, otprilike 15 posto,

Kneževićev je Telecom instalirao telefonsku centralu i u Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču: Priča je opet bila ista: Ministarstvo znanosti i tehnologije odredilo je izvodača, ono ga je i platilo, a kako govori naš porečki izvor, Kneževića su u svako doba - ako bi nešto zapelo - mogli dobiti na telefonski broj u Ministarstvu. Radovi u Poreču koštali su oko 250 tisuća kuna, a Nevenki je Tuđman pripalo 38.772 kune. Opet 15 posto.

U kolovozu 1996. godine zagrebački su Robni terminali objavili javno nadmetanje za dobavu i montažu poslovno-komunikacijskoga sustava na dvije svoje adrese - na Jankomiru i Žitanjaku. Prema riječima Rina Jurića, direktora Robnih terminala, od sedam ponuda najpovoljnija je bila ona Kneževićeva. Vrijednost posla iznosila je milijun i deset tisuća kuna, a Tuđmanovoj je, izjavljuje Knežević, isplaćena 151.500 kuna. Dakle, 15 posto.

E, tu se gospodin Jurić iznenada svega prisjetio: naravno da zna tko je Knežević, zna i što je Telecom, a uspio se prisjetiti da je upravo on, Jurić, autonomno odlučio da se posao povjeri Igoru Kneževiću.

Kneževićevi odnosi s državnim organima nisu se zaustavili samo na Ministarstvu znanosti i tehnologije: njegova je firma, naime, ugrađivala telefonsku centralu i na Brodarskom institutu, i to u trenutku kadje Ministarstvo obrane odlučilo tamo preseliti dio svojih službi. Ugovor je u ime MORH-a potpisao general Vladimir Zagorec, a direktor Brodarskog instituta Vladimir Andročec ne zna kolika je bila vrijednost posla jer je sve platio MORH. Povjerljivi izvori, međutim, govore kako Kneževićeva suradnja s MORH-om nije bila jednokratna, a u prilog tome navode činjenicu kako je upravo to ministarstvo Telecomu platilo ugradnju telefonske centrale u zakladi Spasimo djecu Hrvatske, te dodaju da je Knežević telefonima opskrbljivao sva zborna područja Hrvatske vojske.

Ako istražni organi utvrde istinitost Kneževićeve ovjerene izjave koja vrvi primjerima drastičnog kršenja zakona - to će za sobom automatski morati povući stanovite sudske postupke protiv najmanje dviju osoba. A što se tiče gospođice Nevenke Tuđman, najbolje je, na koncu ove priče, dati riječ njezinoj mami Ankici, koja je jednom prilikom izvoljela izjaviti sljedeće: "Voljela bih da svi u Hrvatskoj budu sposobni kao moja djeca!"

Prolazeći Zvonimirovom ulicom, vidjela sam da duže vrijeme stoji prazan prostor. Poslala sam zamolbu za taj prostor i od Ministarstva obrane dobila pozitivan odgovor."

Vlasnica citirane izjave bivša je službenica Leksikografskog zavoda Nevenka Tuđman, a njezin je pješački pohod Zvonimirovom ulicom, ubrzo po prispijeću "pozitivnog odgovora", rezultirao bljeskovitom poslovnom karijerom, te je to bio još jedan zoran dokaz da boravak na friškom zraku luči blagotvorne efekte. U poslovnom prostoru Ministarstva obrane Nevenka je otvorila dućan svojega poduzeća Netel, u kojemu je prodavala uvozne cigarete i pića - s posebnim naglaskom na Johnny Walker - te bijelu tehniku i sportske rekvizite. Nakon što je Feral izrazio blagu sumnju da su u poslovne odnose gospođice Tuđman s Ministarstvom obrane bile uključene i stanovite aktivnosti koje nadilaze domenu pješaštva, spomenuta je tužila ovaj list potražujući astronomsku odštetu, jer da su joj novinski članci, po vlastitom potresnom svjedočenju, prouzročili strahovite duševne boli i neugodnosti, zbog kojih je, na koncu, morala zatvoriti butigu u Zvonimirovoj. "Ljudi su čak i telefonom zvali i vrijedali", ispovjedila se Nevenka, budući da je broj njezina telefona građanima u svakom trenutku dostupan u telefonskom imeniku Zagreba.

Netelova se poslovna aktivnost, međutim, nije zadržala samo na skromnom dućančiću u Zvonimirovoj ulici, jer se rečena firma bavila i organiziranjem odmora i turističkih putovanja, iznajmIjivanjem plovnih objekata i vezova, opskrbom poslovnih objekata u lukama... Nevenka je, osim toga, bila vlasnica i nekolicine bescarinskih trgovina na hrvatskim graničnim prijelazima, a bila je poznata i po svojem poslovnom partnerstvu s bivšim direktorom ACI-ja Thomasom Gozdeckim.

Nevenkino mezimče - tvrtka Netel ugašena je prije koju godinu, ali su zato stvorene dvije nove firme: TNT Plus i Kornet. Ova potonja zgrće velike pare zahvaljujući činjenici da je ekskluzivni dobavljač korneta za Todorićev Ledo, dok je TNT Plus poznat kao ekskluzivni dobavljač Sony uređaja za mobilnu telefoniju koje su prodavale Hrvatske telekomunikacije u vrijeme potpunog monopo'la na prodaju mobitelske opreme.

Ne pristajem da izjavu objavite radi sigurnosti moje porodice i mene osobno. Tek kad državni organi učine svoje, onda možemo razgovarati."

Budući da smo u zagrebačkoj Policijskoj upravi doznali kako se o slučaju Igora Kneževića ne vodi nikakva vrsta istrage, nije nam jasno kojim je državnim organima namijenjena njegova izjava, pa nam u skladu s tim - također nije jasno koji bi to državni organi imali učiniti "svoje". Na koncu, gospodin Knežević nije nam razjasnio od kojih to sila mraka on strahuje: isključimo li državne organe od kojih potpisnik izjave očekuje da "učine svoje", ostaje nam samo jedna osoba kao potencijalna prijetnja sigurnosti Igora Kneževića i njegove familije. Ime joj je Nevenka Tuđman.