Novi list: 18. 3. 2000.
HOT LINE TUĐMAN - MILO
ŠEVIĆHalo Slobo, jesi ti...
Najbolja stvar u svemu je što će poruka bliskosti s Miloševićem doprijeti Tuđmanovoj do širokih narodnih krugova i zadati novi udarac načetom Tuđmanovom kultu
Piše: Igor VUKIĆ
Dobro je što je Mesićeva potvrda da u njegovom uredu postoji telefon s kojeg je Franjo Tuđman mogao izravno nazvati svog parnjaka, Slobodana Miloševića, dobila vrlo široki publicitet.
Kontakti i suradnja dvojice balkanskih političara inače nisu nikakva tajna. Jedan od načina opisao je u knjizi i Hrvoje Šarinić, koji je osobno putovao na sastanke k Miloševiću i u dva smjera raznosio poruke.
O suradnji i dogovorima Tuđmana i Miloševića, pregovorima o podjeli Bosne, humanim preseljenjima i fingiranju sukoba, naš list i drugi nezavisni mediji, napisali su tisuće novinskih kartica.
Stoga je sad najbolja stvar što poruku o suradnji dva ratna druga prenose i drugi visokotiražni listovi te televizija. Poruka, koja jasno sugerira da su imenjaci Franjo i Sloba (etimološki. ime Franjo znači “slobodan”) nešto tajno mutili, dopire tako do najšire publike. “Halo, je li to Franja...” Svima pred očima puca poruka da su se nešto izravno d
ogovarali, da su tajni ortaci na nekom zlu poslu. Bit će to još jedan udarac načetom Tuđmanovom kultu. Osim ako ljudi, koji još vjeruju u sveca Franju i mitove o stvaranju države, ne zaključe: pa nije taj Sloba tako loš, kad su si oni bili tak' dobri.Sadržaji njihovih povjerljivih šaputanja mogli bi zanimati povjesničare, političke protivnike Tuđmanovih ideološko-političkih nasljednika, ljubitelje bizarnosti i možda Haški sud (a, ne oni to već imaju).
Hisovci su odmah po pronalasku telefonske linije stali češljati stenograme razgovora službeno snimanih u Uredu predsjednika. No, već se među Mesićevim ljudima neslužbeno saznaje da Tuđmanovi razgovori s tog telefona izgleda - nisu snimani.
Za Mesića otkriće nije iznenađenje
Za Stipu Mesića otkriće vjerojatno nije iznenađenje. Još davno je tvrdio da Tuđman “jednostavno nikome nije vjerovao, osim Slobodanu Miloševiću”. Slične poruke stizale su i s druge strane.
Tuđman je Slobu smatrao “jednim od nas”, diveći se njegovoj odlučnosti, otpornosti i pragmatičnosti, političkim vještinama i idejama. Pogledajte snimku njihove zajedničke šetnje u vrtu Tikveša 1991. (U četvrtak je bila na HRT u, u odličnoj emisiji o doživljajima kamermana HRT a koji su snimali i Tita i Tuđmana i ...)
Dok njihove narode trese groznica straha
i euforija mržnje pred sukobe koji se približavaju, oni šetaju i razgovaraju prisnije nego mnogi supružnici. Jeste li ikad vidjeli Tuđmana tako opuštenog i smirenog? Kako pažljivo, gotovo netremice sluša kad mu Milošević nešto povjerljivo objašnjava! Mati Laušiću je iza malko nelagodno s onim grmaljem od Sente, ali ova dvojica naprijed su u svom elementu.E, sad, što su pričali možda bi mogao odgonetnuti ćitač s usana, a možda će jednom otkriti sam Milošević. Warren Zimmermann, posljednji američki ambasador u SFRJ kaže da je Milošević uvijek, i u privatnim razgovorima, zanijekao bilo kakvu vojnu umiješanost u BiH. Za razliku od njega, Tuđman u privatnim razgovorima nije pravio ozbiljnu razliku između hrvatskih postrojba u zapadnoj Hercegovini i onih u njego
voj vlastitoj zemlji. Za obojicu predsjednika, kaže Zimmermann, granice BiH bile su teoretske, i u političkom smislu, za njih nisu postojale.I tako, dok su podanici uživali u njihovoj vlasti, a u Jugoslaviji sada uživaju kao nikad, dok su kontakti među građanima dvije zemlje bili sumnjivi i kažnjivi, a za Sfecija iz Hrvatske glazbene unije su to još i sad, dva vrhovnika su nesmetano ćaskala kad god im se prohtjelo. “Halo, Slobo, ne čujem te dobro, ali mogu da ti poručim ...”
I začudo, od silnih razgovora i sastanaka, navodno oko 50, samo je jedan razgovor objavljen: u jednom od satiričnih podlistaka “Feral Tribunea”.