Što ima Vlada s cijenama derivata, koji su roba kao i svaka druga, predmet tržišne igre, dnevnog nadmetanja njihove ponude i potražnje? To pitanje se po prirodi stvari nije postavljalo u Banskim dvorima, gdje stoluje hrvatska Vlada, samo i doslovce jučer - kad su po drugi put u ovoj godini poskupjeli naftni derivati - nego, u zadnjoj varijanti, još prije godinu i pol, kad je na svjetskom tržištu jedan barel nafte stajao samo deset dolara. Tada smo baš u našem listu otvoreno postavili pitanje: zašto derivati u Hrvatskoj ne pojeftinjuju, kad cijena nafte na svjetskom tržištu pada?

Nakon tog našeg teksta javio nam se osobno tadašnji prvi čovjek Ine, Davor Štern, s kojim smo doista temeljito analizirali cjelokupan režim cijena naftnih derivata, ali i njihovu strukturu, iz čega se mogao izvući samo jedan jedini, ali konačan zaključak: cijenu naftnih derivata valja u potpunosti - deregulirati, točnije, prepustiti tržištu, izuzeti iz državne nadležnosti, odmaknuti od tog režima. cijena koji derivatima određuje kapu gotovo do karikature, na opću štetu i na štetu Ine.

Međutim, u igri nije samo jedan rigidan sustav cijena naftnih derivata, niti samo Ina kao najveća i najvažnija hrvatska tvrtka, koja je istodobno i glavni punilac državnog proračuna, ali i vodeći vjerovnik brojnih dužnika tvrtki iz državnoga vlasničkog portfelja, nego i ime pod čijom se krunom nevješto skriva iluzija vlasti (i one donedavne, HDZ-ovske, i ove nove, koalicijske), da je odgođenim i ograničenim poskupljenjima derivata moguće kupovati socijalni mir u zemlji. U cijeni većine derivata Ini pripada manje od 55 posto, dok ostatak ide u državni proračun (kroz trošarine i PDV). Cijena većine derivata je već više od dvije godine izvedena na temelju kalkulacije da je cijena barela uvozne nafte oko 16 dolara. No, prije godinu i pol cijena barela nafte bila je oko deset dolara, a cijena derivata u Hrvatskoj nije padala. Danas je cijena barela u svijetu oko 30 dolara, ali cijena Ininih derivata mora čekati suglasnost Vlade, te u poskupljenju kasni i vremenski, i u postotku. Ako većina uvozne nafte u Hrvatsku dolazi iz Rusije, o čemu također nema pouzdanih informacija iz same Ine, tada bi se moglo kazati da se nova, viša cijena hrvatskih derivata, u sjeni ruske nafte, šlepa radi punjenja državnog proračuna, i radi prikrivanja katastrofalnog stanja nelikvidnosti u gospodarstvu.

Zbog svega toga nužno je da Račanova vlada u potpunosti liberalizira sustav cijena naftnih derivata, te da ih prepusti tržištu. Time bi pomogla i skoru privatizaciju Ine, jer nije svejedno ide li ta Ina u prodaju strancima s gubicima, uzrokovanim lošim režimom cijena, ili uz dobit, koju joj uvećava jeftinija ruska nafta! U tom sklopu je ta ista deregulacija cijena derivata gotovo podjednako važna kao i stalna financijska kontrola Inina poslovanja, jer nema ni jednog razloga da Ina ne bude čista, tržišna tvrtka, kao što s druge strane također nema ni jednog razloga da se ta ista Ina (ras)proda strancima. Najnovije poskupljenje derivata samo je logična posljedica poskupljenja nafte na svjetskom tržištu, gdje je cijena barela unazad 15 mjeseci skočila s deset na 30 dolara. I uz tu novu cijenu hrvatski su derivati ipak konkurentni u razmjerima tržišta srednje i jugoistočne Evrope.

Iako je riječ o visokom poskupljenju najvažnijeg inputa u dva maha unazad 70 dana, straha od inflacije ne bi trebalo biti, budući da je inflacija, po prirodi stvari, uvijek samo - monetarni fenomen. U Hrvatskoj je novčana masa pod čvrstim nadzorom, ne samo HNB-a nego i MMF-a, pa stoga nema bojazni da bi najnovije poskupljenje derivata moglo pomaknuti opću razinu cijena ijedan postotni bod naviše. No, zato ne treba imati ni iluziju, da će plaćanje cijene tog važnog poskupljenja itko izbjeći: prije svih, platit će je masno hrvatski neto-izvoznici (koji su i vodeći hrvatski uvoznici, pa i korisnici nafte), koji ionako već stoje pred potpunim bankrotom. Točnije, platit će je svi oni koji žive za izvoz, a na svojim kalkulacijama trpe najveći teret - precijenjene kune.