Novi list: 22. 3. 2000.
Pod svijećama burze rada
Tihi štrajkovi
Čak 165.000 radnika radi za brokve, ni za što, i bez plaće čekaju da vide mogu li, preuzimajući načas poduzeća u bankrotu, od toga imati ikakve koristi
Piše: Gabrijela Galić
Koliko se tihih štrajkova odigrava danas u zemlji? Koliko je tvornica preuzeto od radnika? Koliko radnika stoji pred portama iIi u krugu firme i održava skup zaposlenika, a zapravo - štrajka?
Hartera, Šavrić, Vulkan Dibo, Monter-Elka, Ilova, Belje - tek su desetina tvrtki koje su obilježile prošli tjedan. Jedni su preuzeli upravne zgrade, prosvjedujući zbog neučinkovitosti i sporosti sudstva. Drugi su tvornice “otete” nesposobnim gazdama nakon okupacije vratili Hrvatskom fondu za privatizaciju. Treći, pak, jednostavno štrajkaju zbog neisplate plaća. Svi oni imaju zajedničku nit vodilju - prema trgovačkom sudu i stečaju.
Polusl
užbeno, priznaje se da 120 tisuća radnika u Hrvatskoj ne prima plaću. Sindikati tvrde - broj onih koji rade za brokve, ni za što - popeo se na 165 tisuća.Pola milijuna ljudi bez posla?!
Neki od njih svoj zarađeni novac zadnji su put vidjeli prije dvije, pa i više godina. Posljednji službeni podaci govore kako je u zemlji nezaposlena 351 tisuća radno sposobnih. Od statističkog prebrojavanja do danas, bez posla je ostala sigurno još koja tisuća radnika. S dolaskom jeseni crne statistike mogle bi, pak, pokazati opasno približavanje brojci od pola milijuna nezaposlenih građana. Jednostavno, u nelikvidnim tvrtkama trenutno radi 170 tisuća radnika. Veliki dio njih u konačnici pojavit će se na burzi.
Tome, možda, treba pridodati i - kako je nedavno istraživanje jednih dnevnih novina pokazalo - da 42,4 posto zaposlenih u z
emlji strahuje od otkaza.Egzistencijal
ni troškovi prosječne obitelji od četiri člana mjesečno iznose 5.116 kuna. Osnovni životni izdaci za prehranu i stanovanje, zorno kazuju sindikalni izračuni, prosječnu obitelj stoje gotovo 3.600 kuna. Ostatak do kompletnih mjesečnih troškova, koje danas malo tko može pokriti, otpada na prijevoz, higijenu, odijevanje, obrazovanje i kulturu.Državna statistika bilježi prosječnu mjesečnu plaću u iznosu od 3.232 kune, a Zavod za platni promet u posljednjem izračunu navodi kako je u prosincu prosječna isplata iznosila 3.168 kuna. Prosječna obitelj tako prosječnom plaćom može
pokriti 63,2 posto svojih minimalnih mjesečnih potreba. Za nultu bilancu prosječnoj obitelji nedostaje 36,8 posto u iznosu mjesečnog budžeta.Probere l
i se, pa čak i po sindikalnim podacima, realnost je vjerojatno još i gora. Naime, domaća prosječna obitelj danas ima samo jednog hranitelja! A izračuni, bilo državni, bilo nezavisni, smjernice još iskazuju na osnovi dvoje zaposlenih u kući. Takvih je kuća sve manje.Gužva pri socijalnom dnu
Životni standard u zemlji, opasno klizi prema dnu. To pokazuju brojke. Stvarnost je daleko gora. Tako, sindikati tvrde, uspoređujući egzistencijalne potrebe i mogućnost njihova pokrivanja sa standardima Međunarodne organizacije rada - a oni opet pokazuju minimum - da trećina stanovništva Hrvatske živi na rubu siromaštva. Dakle, mnogi su već sada na dnu.
Čemu ovo prebrojavanje samo dijela socijalne slike zemlje? Žalosna, ali istinita činjenica naprosto glasi gospodarsko-socijalne probleme pretvorili smo u brojke. Radnika, njegove potrebe, želje, gledamo kao brojku. Statistički element. Realnost smo sveli na brojke. Zaboravili na osobe, još žive ljude. Pa su i ti socijalni problemi postali samo brojke.
Jeste li možda primijetili proteklih dana koji štrajk ili prosvjed?
Vjerojatno da. Kao uobičajenu medijsku vijest. I prokomentirali – “opet se neki bune, valjda zbog plaća”.
Sve nenormalno postalo je - normalno. Brojimo štrajkove, a ne primjećujemo ih. Brojimo nezaposlene, kao da je to posve normalna pojava. Gledamo prijatelje, susjede, poznanike koji ne primaju plaću i to je normalno. Tek tu i tamo poneko se zapita - pa od čega ti ljudi žive. Stanje duha - konsternacija.