Od utorka u 13 sati Mladen Naletilić Tuta zatočenik je haškog zatvora Scheveningen. Akcija njegova izručenja provedena je tajno, bez odvjetnika, obitelji i novinara. Iz bolnice u Svetošimunskoj, gdje se liječio posljednjih nekoliko mjeseci, Tuta je rano ujutro prebačen u Policijsku akademiju, a onda helikopterom do piste na Plesu, gdje je ukrcan u zrakoplov američke vojske kojim je prebačen u Haag. Policija je blokirala sve koji su se željeli približiti pisti.

Već u 8 i 30 sati ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević kazao je Naletiliću da će za nešto više od sat vremena biti prevezen na Pleso, a odande, u 9.30, u Haag. Istovremeno je odvjetniku Krešimiru Krsniku poslao faks-poruku o izručenju. Krsnik se odmah žalio, ali je Vijeće Ustavnog suda žalbu odbilo. Protiv je glasovao samo Vice Vukojević, poznat po bliskim odnosima sa Naletilićem.

Po svjedočenju ministra Ivaniševića, Tuta ga je mirno saslušao i nije imao prigovora. Put do Haaga protekao je mirno, u suradnji okrivljenika. Naletilić je tražio da mu stave lisice, kako ne bi izgledalo da ide u Haag dobrovoljno. Ivanišević će poslije kazati da je odluka o izručenju držana u tajnosti do posljednjeg časa kako bi se Naletiliću omogućila mirna noć. Ali, odgađanje je imalo i svoje skrivene razloge zbog kojih se izbjegavalo reći kad slijedi odlazak za Nizozemsku.

U užim krugovima Tutinih prijatelja već se nekoliko dana govorkalo o samoubojstvu, što su znali i u Službi za zaštitu ustavnog poretka, zaduženoj za pripremu hrvatskog dijela operacije. Među ljudima bliskim Tuti čak se govorilo o ponedjeljku kao danu kad će Tuta dignuti ruku na sebe, zato što ni po cijenu života ne želi u Haag. Na pitanje čime će izvršiti samoubojstvo odgovor je bio jednostavan: Tuti u bolničkoj ćeliji ničeg ne nedostaje, pa će, ako zaželi, dobiti i orožje. Zato su posljednjih dana posebno pojačane mjere osiguranja; s njim je bdio i psihijatar Vladimir Gruden, koji ga je, poslije, i pratio u Haag.

Izručenjem Naletilića u Haag, godinu i pol nakon podizanja optužnice, stavljena je točka na najkontroverzniji slučaj na relaciji Hrvatska - Međunarodni sud za ratne zločine. Optužnica protiv Naletilića dignuta je u prosincu 1998., otkad ICTY traži izručenje. Od samog početka taj je zahtjev nailazio na žestok otpor. Teško je i nabrojiti sve oblike službene i poluslužbene potpore Tuti Naletiliću otkad je, početkom 1997., u Cisti Provo uhićen i sproveden u remetinečki zatvor. Na njegovoj su strani bili i političari i državni mediji, a grafiti potpore Tuti i danas su vidljivi u svim mjestima zapadne Hercegovine, od Mostara do Gruda i Čapljine.

Bivša hrvatska vlast dugo je oklijevala s izručenjem. Postupak koji se vodio protiv Tute u Hrvatskoj, zbog ubojstva Roberta Nosića, u Haagu su karakterizirali običnom farsom i početkom prošle godine tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour podnijela je žalbu Vijeću sigurnosti. Hrvatska je stavljena pred zid sankcija. Pod pritiskom, ipak je na kraju donesena odluka o ekstradiciji, ali pojavljuju se zdravstveni problemi.

Sredinom prošle godine Naletilić se razbolio: dugogodišnji strastveni pušač, kockar i, kako je za sebe volio reći: profesionalni revolucionar, počeo se liječiti od bolesti srca. Iako su izvješća liječničkog konzilija često zvučala dramatično, čini se da ih na sudu u Haagu nikad nisu shvaćali toliko ozbiljno. Potkraj ljeta prošle godine ICTY je poslao prvu liječničku komisiju koja je utvrdila da nije sposoban za transport jer je tek prošao jednu operaciju. Prije dva tjedna u zatvorskoj ga je bolnici posjetio novi tim nizozemskih liječnika da bi utvrdio je li sposoban za transport. Tako se jučer Naletilić i našao u sanitetskom DC 9 američkih NATO snaga. Nakon promjene političkih prilika u Hrvatskoj, čak ni u Hercegovini nitko nije prosvjedovao. U spomen su ostali samo stari grafiti i izblijedjele slike u širokobriješkim izlozima.

Za jedne domoljub opjevan u deseteračkim pjesmama, za druge međunarodni terorist povezan s jugoslavenskom tajnom policijom, za treće ratni zločinac, uskoro će se naći pred Vijećem ICTY-ja zajedno sa svojim suborcem Vinkom Martinovićem Štelom, koji već osam mjeseci čeka u Scheveningenu. Optužnica je zajednička, tereti ih po 17 točaka. Genocid, etnički progoni, kršenje svih ženevskih konvencija suština su tog opsežnog dokumenta. Zasad nije sigumo hoće li Naletilić uopće moći pratiti dugo i iscrpljujuće suđenje kakvo ga, izvan svake sumnje, čeka.

Tuta Naletilić svakako je jedna od najzagonetnijih ličnosti rata u Bosni i Hercegovini. Iako je jako zanimao i domaće i strane novinare, osim haške optužnice gotovo i da nema nekog svjedočenja ili pisanog traga o konkretnom zločinu što ga je počinio. Ali, dok je godinama u hrvatskim, HDZ-om prepariranim, medijima slavljen kao junak, u istočnom bošnjačkom dijelu Mostara, kao i u Sarajevu, pripremana mu je optužnica. Još 1995., dok je u Hrvatskoj imao uzvišeno mjesto među herojima Domovinskog rata, stjecajem okolnosti bio sam u prilici listati dokazni materijal što ga je prikupila bošnjačka strana. U jednoj polurazrušenoj zgradi u istočnom Mostaru, suočio sam se s gotovo tisuću stranica iskaza svjedoka o jezivim zločinima na etničkoj osnovi. Tad je postavljen uvjet našoj ekipi: možete pregledati papire, ali ne smijete pisati o njima jer još nisu procesuirani u Haagu. I tad, kao i danas, u cijelom tom opsežnom materijalu niti jedno svjedočenje nije izravno teretilo Tutu Naletilića, ali su svi dokazi stavljeni u kontekst njegove zapovjedne odgovornosti. Drugi čovjek koji se spominjao bio je tada potpuno nepoznati Vinko Martinović Štela. Nitko u Hrvatskoj nije znao za njega, ali je po tom dokaznom materijalu i među "rajom", Štela bio još omrznutiji od Tute. Prvoga se smatralo zapovjednikom, drugoga izvršiteljem. Tek će nekoliko godina kasnije hrvatska javnost biti upoznata s teškom optužnicom protiv Naletilića i s likom Vinka Martinovića Štele. Nema nikakve sumnje da je Haag jednostavno preuzeo svu dokumentaciju iz istočnog Mostara i da ona danas čini temelj optužbe. Vinko Martinović dvaput me tužio zbog zaključka da je on najomrznutiji Hrvat u istočnom Mostaru, no čini se da je taj postupak prekinut njegovim odlaskom u Haag.

O jednom od zločina za koje je navodno odgovoran Tuta pisali smo prošle godine, pošto je udruženje bošnjačkih obitelji pokrenulo još jednu akciju traženja trinaestorice nestalih pripadnika Armije BiH zarobljenih 1993. godine u Mostaru. Riječ je o nerazjašnjenom slučaju Vranica. Roditelji i rodbina nikad nisu saznali što se dogodilo sa zarobljenima, ali im je kao dokaz ostala videovrpca HTV-a, snimljena ispred jednog od Naletilićevih štabova, na kojoj su svi zarobljeni. Nije jasno je li zarobljenike likvidirala Tutina postrojba ili je krivac kasnije u atentatu ubijeni Juka Prazina koji je u to vrijeme bio u Hrvatskome vijeću obrane.

U sudskoj sagi koja predstoji, svakako će i Vranica biti jedna od važnih epizoda. Naletilić je stalno bio u sukobu s međunarodnim političarima, a pod kontrolom Zagreba, Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Unutar hrvatske ratničke zajednice u Mostaru i Hercegovini taj najveći autoritet volio je ismijavati generale HVO-a koji su postavljani iz Glavnog stožera u Zagrebu. Nazivao ih je partizančinama. Poznata je priča kako je tadašnjem zapovjedniku generalu Slobodanu Praljku gurnuo cijev pištolja u usta, slično se proveo i tadašnji vrhunski ratni autoritet Janko Bobetko, a ni legionar Ante Roso u njegovoj blizini nije izdržao više od nekoliko mjeseci. Jedini koji je izdržao dulje, oko tri godine, bio je sadašnji zapovjednik IV. zbornog područja u Stonu, general Milivoj Petković, vjerojatno budući svjedok.

Sljedeći upravitelj Mostara, Sir Martin Garrod, bivši zapovjednik elitnog britanskog SAS-a, dosta dugo je šutio, ali je potkraj 1996. javno pozvao Tutu Naletilića i Štelu Martinovića da prekinu val nasilja u Mostaru. Bilo je to vrijeme nakon glavnog mirovnog sporazuma koji Mostaru ipak nije donio nikakav mir: etnički motivirano nasilje valjalo se gradom, ali u njemu nisu bili sigurni ni Hrvati. Rijetki koji su se usudili podići glas, ili zagovarati bilo kakvu opciju, osim HVO hunte, u pravilu nisu dobro prolazili.

Teško je sa sigurnošću reći tko je odgovoran za pojedine događaje, no jedina dvojica koja su otvoreno govorila o stanju u Hercegevini zamalo su hrabrost platila glavom. Pošto smo u "Globusu" objavili to što su kazali, obojica su za dlaku nastradala. Profesor R. D. iz Ljubuškog sutradan po objavljivanju "Globusa", dobio je metak u glavu, gospodarstvenik i političar J. M. ranjen je usred noći u svom dnevnom boravku. Srećom, i jedan i drugi samo su okrznuti i izvukli su se bez posljedica.

Od početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, 1993. godine, osim spomenutih nije se pojavio nijedan slobodni intelektualac koji bi kritički progovorio o stvarnosti u podijeljenom Mostaru. Grupa koja je s hrvatske strane pod firmom HVO-a i HDZ-a vodila hrvatski dio grada, nije se brinula o tome što na svojoj strani primjerice nema nijednog stranog novinara, jer su svi beziznimno izvještavali o Bošnjacima muslimanima kao žrtvama hrvatskog terora. Netko je rekao da je HVO tako omražen zbog katastrofalnog public relationsa, to jest nikakvih odnosa s javnošću. Jedan put sam o tome pitao generala Petkovića, a on je odgovorio da Mate Boban nije držao do novinara. Iako je svakome tko bi došao u Mostar odmah bilo jasno tko je na koga ispalio tisuće granata i tko je više stradao, HVO klika trudila se svim silama da zagorča život svakom novinaru izvan hrvatskih državnih medija. Na strani koju je držao Tuta Naletilić nitko se nije zadržavao. Dotle je u hrvatskoj javnosti Naletilić bio pravedni junak na braniku opstojnosti Hrvata. I dok je Hrvatska televizija preko svojih hercegbosanskih propagandista uvjeravala naciju u pravednost borbe, u dominantnim zapadnim medijima HVO je već odavno bio kriminaliziran, a Tuta Naletilić glavni zločinac. Njegov najbliži suradnik i prijatelj general Ivan Andabak jednom je prilikom rekao da su za stvaranje Tutina kriminalnog lika krivi strani novinari i obavještajne službe koje su se potrudile da se takav image plasira u javnost.

Tijekom 1996. godine prvi se put počelo pisati o Naletiliću kao vodećem narko-dileru na području Hercegovine, pa i na jugu Hrvatske. Neki specijalizirani strani listovi tad su s ogradom "navodno" upravo Naletilića i Martinovića Štelu proglasili glavnim organizatorima proizvodnje i raspačavanja svih vrsta droga na jugu BiH i Hrvatske. Tuta, kao i svi njegovi suborci iz Kažnjeničke bojne, poslije su tvrdili suprotno. Iako je po njima Tuta bio zaslužni borac protiv drogiranja mladeži, zapovjednik Kažnjeničke bojne nikad se nije uspio riješiti tih optužbi. Isto tako, nitko nikad nije dokazao njegovu umiješanost u trgovinu drogom.

Sve to godinama nije smetalo da se Tuta jednako komotno osjeća i u Zagrebu. Gost najpoznatijih političkih salona, revolucionar i financijer svoje postrojbe, družio se s HDZ-ovom političkom elitom, a u njegovu kuću u Širokom Brijegu zalazio je sam zagrebački politički vrh. Znalo se da utjecaja nad njim ima samo Gojko Šušak, pa je pokojni ministar obrane često nastupao u ulozi međunarodnog vatrogasca, posebice u Mostaru. Međunarodni upravitelji najčešće su tražili od Tuđmana da preko Šuška smiri svakodnevna incidentna stanja u hercegovačkoj prijestolnici, a to nije bilo slučajno. Svi su znali da Tuta sluša samo Šuška. General Andabak u nedavnom intervjuu "Globusu" ovako je opisao nadležnosti unutar Kažnjeničke bojne: "Tuta je bio ideolog, ja naredbodavac, a odgovarali smo jedino Šušku i Tuđmanu." Po "Globusovim" informacijama, Tuta se žestoko razljutio kad je pročitao taj Andabakov intervju i poručio mu da više ne daje izjave. To je ujedno bila i posljednja poruka nekadašnjem suborcu prije odlaska u Haag.

Koja je politička odluka prethodila Tutinu uhićenju u Cisti Provo 1997. godine još nije do kraja razjašnjeno, ali prema svim saznanjima, predsjednik Tuđman, pod vrlo jakim međunarodnim pritiskom, morao je narediti uhićenje, iako je prijetila opasnost od sukoba s hercegovačkom zajednicom. Ni Gojko Šušak kasnije nije mogao smiriti zatvorenog Tutu, a nakon njegove smrti više nije bilo nikoga s kakvim-takvim utjecajem. Ivić Pašalić triput je bezuspješno uvjeravao Tutu da svojevoljno ode u Haag.

Tuta Naletilić prvi je Hrvat kojemu suđenje počinje nakon promjene vlasti u Hrvatskoj. U novim okolnostima to može biti višeznačno. U eri HDZ-a svi okrivljeni bili su pod skrbi države. O novcu su se brinule tajne službe i različite udruge. Obitelji okrivljenih, svjedoci i svi koji su na bilo koji način bili uključeni, stavljeni su pod kontrolu tajnih službi na čelu s Miroslavom Tuđmanom. Država se postavila iza okrivljenih, ali je istovremeno sve njih, uključujući i obitelji, kontrolirala do kraja. Taktika se pokazala uspješnom: nitko od okrivljenih dosad nije progovorio protiv političkog vrha, jer je naprosto bio taocem, zajedno sa svojom obitelji. Naletilić je prvi u Haagu nakon sloma HDZove vlasti. U Hrvatskoj više ne postoji aparat koji će mu sjediti za vratom. On tu nema obitelji, aktualna vlast se ne brine koga će okriviti. Štoviše, bilo bi dobro da okrivi bivšu vladajuću stranku: glavni politički akteri više nisu živi, a on sam ljut je na sve i svakoga. Najviše na politički vrh Herceg-Bosne, koji je oduvijek nazivao: 7 sekretara SKOJ-a.