KOMENTAR Oslobađajuća presuda Sindičiću zaključuje nikad razjašnjen slučaj Bušić

Vinko Sindičić 16. listopada 1978. godine nije u Parizu ubio Brunu Bušića, presudilo je sudsko vijeće zagrebačkoga Županijskoga suda nakon više od 40 dana glavne rasprave, više od 40 saslušanih svjedoka, dva vještačenja i pregleda goleme količine dokumentacije. Ako Vrhovni sud odbaci već najavljenu žalbu Državnog odvjetništva i potvrdi presudu, više se nikome ne može suditi za Bušićevo ubojstvo jer je nastupila zastara. Time su se samo potvrdile proročanske tvrdnje Ivana Cerovca, iznesene u ovom listu prigodom izručenja Sindičića Hrvatskoj, da pojedinci na vlasti tim suđenjem zapravo žele zatvoriti slučaj Bušić tako da se nikada ne dozna tko ga je ubio.

Među ostalim, suđenje Sindičiću trebalo je dokazati da je hrvatske emigrante zbog njihova neslaganja s jugoslavenskom vlašću ubijala jugoslavenska tajna služba. No, hrvatska javnost nije dobila potvrdu ni te notorne činjenice. Sudac Damir Kos u svojem obrazloženju presude tvrdi da na sudenju ne samo što nije dokazano da je Sindičić ubio Bušića, nego nije dokazano ni da je Služba državne sigurnosti, čiji je Sindičić bio pripadnik, organizirala politički motivirane likvidacije. Naravno, postavlja se pitanje kompetentnosti Državnog odvjetništva u ovom slučaju, koje, eto, ni takvo što nije uspjelo dokazati.

No, takvo sudsko obrazloženje otvara mnoga pitanja, a osnovno je tko je ubijao Hrvate u emigraciji tijekom 40 godina te nisu li to bila najobičnija mafijaška ubojstva raznolikih plemena s Balkana, čije odnose ionako nitko na Zapadu nikada nije shvaćao.

Iako su upleteni u cijeli slučaj vjerojatno to željeli, tijek sudenja Sindičiću nije skinuo sumnju s uloge u slučaju Bušić nekih visoko pozicioniranih ljudi hrvatske vlasti.

Prije svih, riječ je o Vici Vukojeviću čije djelovanje u Francuskoj nikada nije rasvijetljeno, te Boži Vukušiću, tajniku saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća koja je i podnijela kaznenu prijavu protiv Sindičića. Božo Vukušić je suprotno obećanju novih vlasti nakon izručenja od njemačke policije početkom 90-ih, umjesto u zatvoru, završio u saborskim odajama i prekopavao po Udbinim dosjeima. Njih dvojica eklatantan su primjer promašaja provedbe ideje Franje Tuđmana o pomirbi. Baš je njima, čovjeku mutne prošlosti i na njemačkom sudu dokazanom ubojici, omogućeno slobodno vršljanje po Udbinim dosjeima i vođenje nekih davno započetih privatnih ratova.

Danas je Vice Vukojević uvaženi sudac Ustavnog suda, iako ga se sumnjiči za organiziranje otmice i iznudivanje iskaza bivših esdeesovaca Blagoja Zelića i Josipa Gudelja. Zasad je "nagrabusio" samo Vukušić protiv kojega Županijski sud u Splitu vodi istragu u navedenom slučaju. Treći čovjek kojega se povezuje s Bušićevim ubojstvom je donedavna siva eminencija hrvatskih tajnih službi, bivši pomoćnik ministra obrane i predavač na Obavještajnoj akademiji - Josip Perković. I on je, naravno, danas ugledni građanin.

Epilog je, dakle, tu: Sindičić je nakon 12 godina slobodan, Vukojević je sudac Ustavnog suda, Vukušić visoki državni činovnik, Perković ugledni gradanin, a Bušićevi posmrtni ostaci nalaze se do groba Gojka Šuška. To je očito jedina nagrada kojom mu se bivša vlast bila spremna odužiti za ideale koji su ga na kraju stajali života. Jednom davno uglazbljenje stih: "Za ideale ginu budale". Dvadeset godina kasnije mogao bi poslužiti kao epitaf upravo dovršenom obavještajno-sudskom procesu!