Istarska banka postala je, preko noći, gotovo glavni politički problem u zemlji. No, unatoč tome što su brojni politički akteri kazali svoje, mnogo toga je još ostalo obavijeno maglom. Što je, dakle, u slučaju “Istarske banke” zamagljeno, ili bolje rečeno, što u svojim komentarima blokade banke politički “prešućuje” s jedne strane, SDP-ova trojka u Vladi (Račan, Linić, Crkvenac), a s druge vodstvo IDS-a (Jakovčić, Kajin, Žufić, Drandić)?

Držeći se demokratskih načela o autonomnom vođenju monetarne politike od strane Hrvatske narodne banke, predsjednik i potpredsjednik Vlade te ministar financija odbacuju sa sebe svaku odgovornost za blokadu “Istarske banke” i njene posljedice. Linić smatra da je pravo IDS-a da povlači političke poteze shodno svom pogledu na situaciju, ali i tvrdi da bi bilo neodgovorno komentirati odluku guvernera HNB-a Marka Škreba temeljenu na stručnoj podlozi. Za Crkvenca IDS politizira slučaj, dok je Račan suzdržan u očekivanju konkretnog stava istarskih regionalaca i sastanka šestorice. Sve je, dakle, formalno u redu. Vlada ne namjerava politički pritiskati nikoga pa ni HNB i njenog guvernera, te se problem banke, njenih štediša i vlasnika, mora riješiti stručno, a koalicijska vlast u međuvremenu dogovorom mora razriješiti vlastite probleme i vidjeti postoji li i kakav je okvir za političko djelovarije u konkretnom slučaju.

Ali... Ako čelnici Vlade tvrde da politiku treba “poštedjeti” ovog slučaja i prepustiti “struci” njeno, čak i onda kada se prema najavama na duži rok dovodi u pitanje financijsko funkcioniranje gotovo čitavog istarskog gospodarstva i stanovništva, to ne znači da se ne može ustvrditi i naglasiti kako je, nažalost, politika bila “majka” funkcioniranja HNB-a do 3. siječnja, a očito se, nezavisno o tome je li nova vlast u to upetljana ili ne, nastavlja i dalje. Možemo za ovu priliku i zanemariti one izjave guvernera Škreba o izlasku kapitala iz zemlje, a o čemu tek sada i to parcijalno i demagoški govori, ili njima slične. Dovoljno se samo podsjetiti da je, prema izjavama “svjedoka”, stanje u “Istarskoj banci” kritično već duže vrijeme, pa upitati što je guverner dosad radio i iz kojih razloga su “izvanredne mjere”, sve do potpune blokade potpisom pera “prinudnog upravitelja” i drugih nezgrapnih poteza, u pulskoj banci uvedene sada.

Zapravo, ako nova Vlada i ne želi više voditi politiku HNB-a, to očito ne sprečava tu instituciju da vodi politiku, pri čemu se, nažalost, ne ograničava samo na monetarnu politiku. To onda za posljedicu u slučaju “Istarske banke” ima podizanje temperature u čitavoj jednoj regiji, stvaranje podloge za političke napetosti, a kada se krug zatvori opet će se u središtu naći Vlada i šestorica, no ovaj put bez prilike da “eskiviraju” političnost slučaja. I zato su Račan, Linić i Crkvenac trebali biti nedvosmisleni. Vlast neće dirati HNB, ali cijela tamošnja Ekipa, kompromitirana dosadašnjom politikom, na čelu s guvernerom Škrebom mora otići, kao preduvjet, među ostalim, i normalizacije političkih odnosa u zemlji. I još nešto. Tome su mogli dodati još koju riječ, dvije s kojima bi pokazali malo više senzibiliteta za aktualna zbivanja u Istri.

Čelnici IDS-a pak, u startu su osjetili priliku da se, kao i u polemici oko istarskog ipsilona, legitimiraju kod svojih birača tražeći, opravdano, smjenu Škreba te političko (i ekonomsko), rješenje čitavog slučaja. No, u istupima ideesovaca mogu se uočiti neke teze koje su, u najmanju ruku, problematične. Kada u interviewu za jedan dnevni list saborski zastupnik Damir Kajin praktički potvrdi pitanje i ustvrdi da bi se skoro moglo reći kako je HDZ-ova Vlada imala puno više razumijevanja za “Istarsku banku” od sadašnje, nije jasno što točno misli. Ako i čelnici IDS-a tvrde da je HDZ radio s pulskom bankom što je htio, je li se to isto sada očekuje i od nove vlasti ali s takozvanim pozitivnim predznakom? U slučaju da je tako, ništa ni od pravne države ni od demokratizacije. Samo bi jednu autoritarnu i voluntarističku političku ekipu zamijenili drugom.

A kada je riječ o traženju veće autonomije za Istru, ukoliko vlast “adekvatno” ne riješi slučaj “Istarske banke”, ni tu nije sve “čisto”. Dobro je da je pitanje decentralizacije i autonomije načeto. I to ne na akademskoj razini ili razini načelnih političkih prepucavanja s pozicija stranačkih programa, nego na konkretnom primjeru “Istarske banke”. Za nadati se onda da će u narednih nekoliko mjeseci, možda i kroz godinu-dvije, u demokratskom okruženju kakvog je navijestila nova vlast, biti pretreseno sve ono što o tim pitanjima, važnim za funkcioniranje svake zemlje s geografskim, kulturnim, povijesnim i gospodarskim različitostima kakva je Hrvatska, treba pretresti. Naravno, poslije toga izvući zaključke te državu teritorijalno, politički i u pitanjima nadležnosti ustrojiti tako da se postigne optimum.

Međutim, kako je rasprava krenula, ne priberu li se njeni, za sada, glavni sudionici koji zajedno vladaju zemljom, prisutna magla se neće dići pa od skorog i razvojno poticajnog rješenja neće biti ništa. Jer, da je Istra i sada regija s najvećom mogućom autonomijom, monetarna politika, a ona je ključna kada su u pitanju banke, opet bi se vodila na državnoj razini. Ne misle valjda u IDS-u da bi veća politička i kuturna autonomija Istre kao regije značila i to da bi lokalni politički establishment dirigirao bankama i sličnim institucijama? A ako je vodstvo IDS-a spomenulo mogućnost traženja autonomije samo kao politički pritisak na ostale stranke vladajuće koalicije, onda je to neozbiljno i olako potrošeno političko zrno.

Pitanje autonomije, naime, preozbiljno je pitanje da bi se s njime moglo politički mahati kada se kome prohtije, gotovo u svakoj situaciji koja nije po volji IDS-u. Ono traži temeljitost i maksimalno racionalan pristup, kojemu je strano svako bagateliziranje tog pitanja, a što uvijek najbolje iskoriste političke grupacije nesklone bilo kakvoj stvarnoj decentralizaciji, odnosno regionalizaciji s većim stupnjem autonomije od administrativnog. Ako je njegovo spominjanje u kontekstu slučaja “Istarske banke” ipak donijelo nečeg dobrog onda je to, pored “bistrenja” odnosa politike i ekonomije, činjenica da Istrani, a i mnogi drugi u Hrvatskoj, o većoj autonomiji i dalje ozbiljno razmišljaju, te da se i vladajuća koalicija, unutar koje postoje i stranke nesklone “većem stupnju autonomije” od proširenja nekih ovlasti županija, s time i suoči. I da sve to bude poticaj da se već prilikom rasprave o novim ustavnim rješenjima progovori konačno, bez širenja straha od neprijatelja veličanja države, i o regionalizaciji zemlje.