Stipe Mesić je s punim danom zakašnjenja konačno čestitao Vladimiru Putinu, ali i to moguće državno oklijevanje - kako se službeno tvrdi - nema nikakve veze s nedavnom pričom o navodnom bojkotu ruskog veleposlanika, koji se “zbog pukog protokolarnog propusta”, a nipošto zbog vrlo dvojbenih otkrića o mafijaškim vezama između podzemne Rusije i hrvatskog naftnog lobija, nedavno nije pojavio na dogovorenom susretu s predsjednikom Republike. Na Pantovčaku - dakako - imaju i onaj rutinski “tipski obrazac”, po kojemu se inače pišu takve međunarodne čestitke, dok je hrvatski veleposlanik u Moskvu Hido Biščević odmah poslao svoj prijedlog neobično duge čestitke (puna stranica), dok su se u Mesićevom neposrednom krugu - kako se može naslutiti iz nekih opreznih izjava - ipak usuglasili oko kratke i jezgrovite, a ipak tople čestitke, u potvrdi one narodne mudrosti da je uvijek bolje dva puta promisliti, nego li požuriti s nečim što bi moglo izazvati nove nesporazume.

Ni previše ni premalo, kako bi nova Hrvatska dokazala svoju novu mjeru, dok su svi ostali već davno obavili ovaj prevažni posao, u očekivanim pohvalama očekivanog ruskog pobjednika, a ipak u znaku vrlo neizvjesnih očekivanja. Još prije godinu dana Putin nije bio ni na listi onih “pet stotina mogućih kandidata”, koju su sastavili zapadni stručnjaci, sve dok mu lukavi Jeljcin u trenutku osobitog političkog nadahnuća neočekivanom vlastitom ostavkom nije darovao zlatnu prigodu da unaprijed osigura pobjedu. U ulozi privremenog predsjednika Putin nije sudjelovao u javnim sučeljavanjima i vodio službenu izbornu promidžbu, jer je dobro znao da će mu svaka pobjeda u Čečeniji i svaka rečenica o obračunu sa siromaštvom, mafijom, oligarhijom i kriminalom osigurati nedostižnu prednost u obnovi snova o jakoj i bogatoj Rusiji, kao ruski populistički odgovor na engleske legende o nepobjedivom Jamesu Bondu, ili američke priče o nepotkupljivom Elliotu Nessu.

Vladimir Putin, bivši agent KGB-a, koji je pred nosom Zapada (bivši DDR) branio komunističko carstvo, u vrijeme dok se istočna Njemačka, zemlja u kojoj su “svakog tjedna prali prozore” (izjava Putinove žene), bila simbol istočnoga raja, a još uvijek toliko mlad (47 godina) da može izvoditi akrobacije u vojnom zrakoplovu, ili, barem pred televizijskim kamerama, potvrditi borbene vještine vlasnika crnog pojasa. Iz onih starih herojskih vremena, a ipak nova nada u zemlji koja je “demoralizirana, frustrirana i ponižena”, kako je to rekao George Soros, jedan od onih koji je preduboko uronio u rusku crnu rupu prije nego li je shvatio da u takvim okolnostima može pobijediti samo zagovornik čvrste ruke, a ne zastupnik otvorenog društva. Putin tako nudi svedržavnu obnovu u propaloj velesili, ali višestrukom regionalnom gorostasu, još uvijek od Japana, pa sve do Balkana, koja proizvodi samo 2 posto svjetskih dobara, a ima 55 posto nuklearnog oružja, istodobno i nemoćni patuljak i zastrašujući gorostas, u zemlji u kojoj trećina stanovništva živi u siromaštvu, dok su novi oligarsi zavladali politikom, a obične ljude pretvorili u pregažene robove i nemoćne žrtve.

Takva je Rusija već u prvom krugu odabrala toga “doživotnog” agenta KGB-a, koji je u tajne službe ušao u 22. godini života, a kao prvi pouzdanik Borisa Jeljcina konačno stigao sve - do samoga špijunskog vrha, dok sada u ulozi predsjednika obećava da će mnoge od tih bivših agenata pozvati da u opjevanoj ulozi Robina i Hooda odlučno krenu u konačnu borbu protiv pljačke i I otimačine, u usporedbi s kojima, svaka obična policija, a ne samo ona ruska, izgleda tek kao pionirska prometna škola. Pobjednik koji se odrekao kampanje, a iskoristio sve populističke trikove, pa i Madeleine Albright, govori o “njegovom dobrom tonu”, a zagovara politiku opreznih isčekivanja, dok neki radikalni domaći i inozemni kritičari, već govore o “modernom staljinizmu”, “dirigiranoj demokraciji”, ili “autokraciji po volji naroda”. Pa ipak, i bez obzira na sve, mnogi geostrateški stručnjaci, priznaju da bi upravo ovakav predsjednik u takvoj Rusiji mogao osigurati dugoročniju stabilnost, dok ruski mediji očekuju “mnogo dosadniji život, u kojemu će se stvari mnogo sporije razvijati, ali će svi zajedno morati mnogo više raditi”.

Hrvatska bez Tuđmana, a Rusija bez Jeljcina, kao dva politička srodnika, koji su podjednako uživali u neograničenoj moći, a bili podjednako nesposobni da shvate parlamentarnu demokraciju, podupru jake institucije, obrane pravnu državu i osiguraju opću dobrobit. U podjednako nepredvidljivim izmjenama ljubavi i mržnje, kada je riječ o odnosima sa svemoćnim Zapadom, prije za neku novu balkansku Jaltu, nego li za svijet globalnih vrijednosti, dok Putin i Mesić ostaju dva potpuno različita čovjeka i političara, pa novi hrvatski predsjednik sigurno neće zazivati Moskvu u ime umjetnih ravnoteža, ali će u odmaku od “arijevskog” Tuđmana (teorija o iranskom podrijetlu Hrvata), mnogo više poštivati rusku duhovnu veličinu i shvatiti slavensku dušu u svim njezinim bezbrojnim sentimentalnim izdanjima.

Novi “ruski car” zna da se ruska sudbina mnogo presudnije rješava oko Kavkaza, a ne na Balkanu, dok će u odnosima sa Zagrebom - kako se sada čini - ipak biti mnogo tvrđi pregovarač u gospodarskim pitanjima, a barem načelno prekinuti sve one mračne i mafijaške podzemne veze, o kojima se ovih dana tako mnogo govori sa toliko strasti. Tako će Hrvatska teško dobiti u zakup neko dodatno rusko nalazište, kako bi ruskom naftom naplatila zaostale ruske dugove, dok svi međunarodni poslovi Ine moraju konačno proći temeljitu reviziju. Tuđman je nemoćno zazivao Moskvu, a nije mogao preskočiti Beograd, dok će ova nova Moskva možda biti hladnija prema Miloševiću, a zabrinutija za Srbiju, već zbog toga da se NATO - i u slučaju Hrvatske - više ne bi mogao tako lagodno i svemoćno širiti na račun nepopravljivog beogradskog ludila. Barem za srpsku oporbu, poraz komunista Zjuganova već sam po sebi čini veliko ohrabrenje, dok Zagreb tek treba vidjeti što će za Hrvatsku značiti Putinova pobjeda, bez obzira na moguće strasti, bijes i bojkot uvrijeđenih veleposlanika i dvojbenih odugovlačenja s neizbježnim državničkim čestitkama.