Ne samo zadovoljan, već impresioniran. Tako je Predsjednik Republike Stipe Mesić nakon nedavne posjete Domu hrvatske vojske “Zvonimir” opisao plan modernizacije i preustroja hrvatskih oružanih snaga i Ministarstva obrane, koji bi Hrvatsku trebao konačno uvešti u NATO. Mnogo ponosa i pohvala, ali i previše neriješenih pitanja, kako to otkriva najnovije priopćenje znalaca iz ugledne ustanove “Jane/s Defence” iz Londona, koja se općenito smatra najpouzdanijim neovisnim izvorom za procjenu najvažnijih geostrateških i j vojnih pitanja. U tom se tjednom izvješću tvrdi kako je Zagreb i službeno odustao od modernizacije svojih zastarjelih ruskih borbenih zrakoplova (dvadesetak MIG-ova 21), i elektronske dogradnje vlastitih “jugo” tenkova (T 55). Cijeli taj posao u vrijednosti od nekih 110 milijuna dolara, bio je dogovoren s Izraelom, a službeno potvrđen u veljaći prošle godine, da bi sada ministar obrane Jozo Radoš potvrdio, kako “bar ove godine” zbog opće besparice neće doći do bilo kakve modernizacije”, dok je Stipe Mesić proročki zaključio, kako će Hrvatska ipak “biti sve bliža nabavi zapadnih zrakoplova, što će se više približavati NATO-u”.

U ovom posebnom izvješću stručnjaka iz “Jane/sa” dodatno se tvrdi kako je o ovoj odluci obaviješten i zamjenik izraelskog ministra obrane Ephraim Sneh, koji je prošlog mjeseca, posjetio Zagreb, ali neke druge vijesti ipak donose i dodatne dvojbe. Ovih je dana Zagreb posjetio i izraelski veleposlanik Natan Meron, koji je u nekim razgovorima ipak obnovio priču o ovoj osporenoj izraelskoj modernizaciji, pod osobitom povoljnim uvjetima (roba za robu), pa tako ipak nije jasno tko je što i kada konačno odlučio, tko zna, a tko ne zna istinu, tko može, a tko ne može govoriti o tako složenim vojnim pitanjima.

Kada bi već i Washington bio spreman izgurati Izrael, niti Hrvatska više ne bi trebala osjećati osobitu grižnju savjesti, a ova složena vojna, diplomatska, gospodarska i politička priča, dobro se uklapa u onaj niz dodatnih nedoumica s kojima se gotovo iz dana u dan suočava Račanova Vlada, kada je riječ o međunarodnim obvezama bivšeg Tuđmanovog režima. Mnogi od tih ugovora bili su izuzetno štetni za Hrvatsku, budući da su dopuštali pogubne gospodarske ustupke, kad god bi se Hrvatska zbog svoje katastrofalne politike, a osobito one u odnosima sa BiH, zatekla pred samim zidom sankcija. I to je bila cijena kojom se plaćala hadezeovska autoritarna provincijalna megalomanija, u čemu se ponekad vrlo neizvjesno plesalo između različitih interesa suprotstavljenih globalnih moćnika, pa je tako Tuđman osobno odlučivao od koga će se kupiti civilni zrakoplovi, a tko će graditi ceste i termoelektrane.

Često bez ikakvih gospodarskih opravdanja, a u znaku stalnih pritisaka iz krugova onih svemoćnih lobista, koji su znali obilno naplatiti svaku svoju diplomatsku uslugu, kao bivši ministar vanjskih poslova Genscher, koji je osigurao njemačku pobjedu u nadmetanju oko “Telekomunikacija”, ili Charles Redman, koji je prvo bio Clintonov opunomoćenik za Balkan, a onda postao prvo ime “Bechtela”, američke građevinske tvrtke, koja je dobila lavovski dio kolača za izgradnju najvažnije državne autoceste, bez obzira što je dogovor već bio postignut, a još se uvijek nije znalo ono najvažnije. Ni koliko će ona koštati, ni koliko će posao trajati, ni tko će sve graditi, ni gdje će ta cesta konačno prolaziti-samo kroz Hrvatsku, ili ipak i kroz BiH.

O tome je ovih dana otvoreno progovorio ministar Radimir Čačić, koji tvrdi da je potpisivanjem takvih međunarodnih poslova, Hrvatska unaprijed potrošila sve što jedva može skrpiti u slijedećih deset godina. Mnoge njegove izjave zvuče vrlo utemeljeno, ali se ipak čini da o svim tim poslovima, koji već sami po sebi bitno odreduju hrvatske odnose sa njezinim najvažnijim geostrateškim partnerima, treba govoriti sa mnogo više diplomatskog sluha, i kada se oni nastavljaju, i kada se oni pokušavaju otkazati, odgoditi ili promijeniti. A svakako bez nepotiebnih medijskih ispada, pa se tako na neke američke ugovore, obrecnulo čak i šestero ministara, a da Vlada - nije donijela nikakve načelne odluke, dok pojedini članovi i Vlade, nerijetko govore potpuno različitim jezicima.

Tako je Čačić već rekao sve najgore, o svim mogućim poslovima sa svima, i s Amerikancima, i Turcima, i Francuzima, dok ministar Tušek ipak tvrdi kako će se i ove godine nastaviti radovi s “Bechtelom”. Promišljenoj Vladi ne treba takvo naknadno spašavarije obraza, kad tek treba pametno razuvjeriti one, koji ovih dana sa mnogo neugodnih indicija, tvrde da se Amerikance pokušava grubo istjerati iz Hrvatske, u korist nekih novih europskih i domaćih lobija, kako bi se, baš kao i prije, zaštitio i napunio vlastiti džep, a nedopustivim gospodarskim ustupcima, s nekim drugima, i zbog nečega drugoga, tražila podjednako neizvjesna međunarodna potpora.

U svemu tome, niti Ruse, koji su sami htjeli modernizirati vlastite borbene zrakoplove, ne bi trebalo tako bespogovorno otpisivati, baš kao ni mamiti nekim novim pretjeranim obećanjima, kao što bi to bila - kao puka kompenzacija za ruski dug, ili priče o mafijaškoj INI - izgradnja nekakvog zagrebačkog metroa, ili vrlo dvojbeni snovi o novom transkontinetalnom naftovodu. Hrvatska mora preispitati, ali ne može otpisati svoje međunarodne obveze, kako bi ipak potvrdila vlastitu pouzdanost, odgovornost i dalekovidnost, dok bi neki ministri konačno trebali razmišljati kao odgovorni državnici, a ne zajapurena oporba bez ikakavih dodatnih odgovornosti. Bez obzira što je svima teško, a sve treba iznova promisliti, ova nova Vlada mora dobro pripaziti kako i sama ne bi postala žrtvom one osobite hrvatske sklonosti prema stalnoj proizvodnji posve nepotrebnih neprijatelja.