Nacija može odahnuti. Vođe su nam opet u dobrim, pače idiličnim odnosima. Barem je tako rečeno u četvrtak, nakon ručka u saborskom VIP salonu. Je li posrijedi blagotvorni učinak poslužene pašticade ili je djelovala okolnost da je zbog sukoba na hrvatskom Olimpu počela padati vrijednost hrvatskih dionica, ali ključni trijumvirat - Mesić, Tomčić i Račan izgladio je međusobne nesporazume.

Koliko će novoproglašena idila trajati sasvim je neizvjesno. Jer, pomireni su odmah nakon ručka pokazali novu vrstu neozbiljnosti. Neozbiljno djeluje Mesićevo naglo odustajanje od dramatičnih tvrdnji o njegovoj potpunoj razvlaštenosti. Dan prije on je preko medija glasno alarmirao: “Nitko me ništa ne pita, nitko me nikad nije konzultirao ni o jednom zakonu, ni o jednoj odluci, najneinformiraniji sam čovjek u hrvatskoj državi, Vlada me onemogućava u obavljanju dužnosti, spremili su i potpuno ukidanje mojih ovlasti...”, a onda odjednom kao da ništa nije rekao. Jednako neozbiljno djeluje i Račanovo bagateliziranje cijelog problema, sugestija da ga je Mesić sam izmislio, jer nema pametnijeg posla, odnosno da su sukob izmedu Predsjedničkih i Banskih dvora napuhali novinari.

Ishod nedavnih izbora, parlamentarnih i predsjedničkih, otvorio je proces repozicioniranja unutar državnog vrha. Hrvatska je povjerenje dala onima koji su obećali ukidanje predsjedničkog i uspostavu parlamentarnog sustava. Sukobi počinju kada se krene u konkretiziranje te proklamacije. Općenito se tvrdi da je Tuđmanova pozicija bila smetnja uspostavi demokratske države te da se Ustavom predviđene predsjedničke ovlasti moraju reducirati. Ali pod kišobranom istog Ustava Tuđman je imao poziciju super-poglavara, Mesića su, kako sam kaže, sveli na fikus-predsjednika. Ustav se nije promijenio, ali su se promijenile sve druge okolnosti, a njihovim slijedom smanjila se i količina moći u rukama šefa države.

Za razliku od sadašnjeg predsjednika, Tuđman je u Saboru imao svoju glasačku mašinu, koja je svaku njegovu ideju glatko pretvarala u zakon, a preko stranke nadzirao je sve što se u državi dešava. Mesić nema ni stranku, a skoro ni političke prijatelje, okružio se, uz časne iznimke, nekompetentnim suradnicima, na izdvojenom Pantovčaku osjeća se izoliranim i isključenim, pa mu i ne ostaje ništa drugo nego da se poziva na narod, to jest na legitimitet izravno izabranog predsjednika. To je jak argument i on se mora uvažavati.

Ali realan problem uspostavljanja novih odnosa između različitih segmenata vlasti u praksi se najčešće pojednostavljeno svodi na odmjeravanje tko će biti prvi čovjek u državi - predsjednik Republike ili premijer. Račan je na osnovi izbornih rezultata očekivao da će svoju funkciju pretvoriti u moćnu poziciju hrvatskog kancelara. U ovom trenutku ta se dilema pojavljuje u obliku pitanja: komu će biti odgovoran prvi čovjek svih tajnih službi - šefu države, kao dosad, ili Vladinom uredu, kako se s Markova trga sada predlaže.

Svi su suglasni da se Hrvatska izjasnila protiv vlasti jednog čovjeka, svi tvrde da je Hrvatskoj potrebna parlamentarna demokracija, ali je pitanje koji oblik parlamentarizma. Jer i u parlamentarnom je sistemu moguće imati vlast jednog čovjeka. Najbliži je primjer Slovačka sa sada već bivšim premijerom Mečiarom, koji je bio nešto poput Tuđmana. Zato se problem i ne može rješavati jednostavnim seljenjem (o)vlasti, s jednog na drugo zagrebačko brdo, s Pantovčaka na Gornji grad, iz Predsjedničkih u Banske dvore, s Mesića na Račana. Znalci upozoravaju da je važno uspostaviti novi balans između izvršne vlasti, što će reći predsjednika države i Vlade s jedne strane, te zakonodavne, što će reći parlamentarne vlasti. Ustavni stručnjaci također podsjećaju da između različitih segmenata vlasti nužno dolazi do prepletanja i interakcije. Profesor ustavnog prava Branko Smerdel tvrdi da raspršenost političke moći nije slabost, nego dobra prilika za stvaranje ravnoteže svih nositelja vlasti.

Druga je razina problema žustrog frcanja perja na najvišoj razini - osobne prirode. Čvrsti dvojac vladajuće koalicije (SDP-HSLS) ponaša se kao da predizborna kampanja još nije okončana, neke se njihove perjanice nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da je Stjepan Mesić izabran za predsjednika Hrvatske. Pokazuju prema njemu ogroman animozitet, bagateliziraju ga do uvredljivosti, članovi se Vlade na njega otresaju, kako kome padne na pamet. Mesićeva protokolarna pompa na povratku iz Sarajeva bila je pogrešna, ali izjave koje je potpredsjednik Vlade Granić tom prilikom dao novinarima (“Nadam se da posljednji put prisustvujem ovakvoj besmislenoj predstavi!“) - nedopustive su. Račan se prema tim ispadima svojih suradnika ponaša kao da mu ne smetaju. Ministra Jakovčića zbog sličnih je eskapada na račun Vlade izložio procesu izricanja drugarske kritike, u kojem je, kao u komunističkim procesima, ključnu ulogu imala ponižavajuća samokritika. Granić nikakvu javnu jezikovu juhu nije morao pokusati.

Je li se u toj netrpeljivosti spram Mesića išlo tako daleko da je bilo i ružnog podmetanja - kako to sada u vezi s rezidencijama sugerira predsjednikov savjetnik Dekanić teško je reći. Predsjednik je ipak sam obišao ponuđenu vilu i izrazio zadovoljstvo viđenim, crvene su ga plahte nepodnošljivo asocirale na bordel tek kada ih je vidio u novinama. Ali, s druge strane, lako je uočljivo da s Vladom povezani mediji koriste svaku priliku da po njemu udare, a navodno su se i dijelovi tajnih službi na sličan način pokušali udvarati novim gospodarima. O neprincipijelnim nastojanjima potpunog Mesićeva marginaliziranja i razvlašćivanja, valjda, najbolje govori pokušaj da Vlada propiše i ustroj njegova ureda te njegove savjetnike rangira niže od Račanovih tajnica.

Iz svega pobrojenog slijedi da je manje problem u Ustavu, više u dobroj volji. Tek primireni sukob otkriva opasan manjak tolerancije, suradništva i demokratske kulture i na najvišoj razini. Funkcija se shvaća kao zauzeti, od drugih utjecaja ograđeni, prostor vlasti. Politika se ne vidi kao mogućnost okupljanja, nego kao sredstvo isključenja. Profesor Smerdel upozorava da se hrvatska vlast mora učiti pravljenju kompromisa, “tako stranih našoj sadašnjoj političkoj kulturi”, koja svaki “nadzor tumači kao nadređenost, na svaku provjeru gleda kao na nedopustivo upletanje u zaštićeni prostor osobne vlasti, svako neslaganje tumači kao sukob”.

Ako se nova vladajuća garnitura ne može dogovoriti ni unutar sebe, kako će onda okupiti Hrvatsku na programu nužnih reformi? Dva mjeseca nakon što su preuzeli čelne funkcije, vladajući se najviše okupljaju na temama koje se tiču njihovih pozicija - plaća, rezidencija, međusobnih odnosa. Borba za vlast u njihovim redovima pojavljuje se kao najurgentniji problem države. Neće biti dobro ako Hrvatska bude morala čekati dok oni ne riješe svoje probleme.