Ulazak Demokratskog centra na hrvatsku političku pozornicu imat će svoje kratkoročne i dugoročne posljedice. Dugoročno, ako preživi porođajne muke ova bi politička grupacija mogla postati žarište okupljanja centrističkih snaga, no kako nije jedina koja pretendira na “zatvaranje” tog prostora, mnogo toga što će se s njom zbivati zavisit će i od neposredne konkurencije s kojom je suočena. Tu su, naime, i HSLS, HSS i HNS - kojeg za dva tjedna čeka formiranje novog vodstva na čelu s Vesnom Pusić, željnom da konačno svoju stranku izdigne iznad pozicije onoga koji se na svim razinama vlasti vječno bori za goli opstanak dakle, tri stranke čiji će daljnji razvoj “na centru” biti određen i u mjeri u kojoj budu “živjele” samostalno ili u koaliciji s nekim (i s kim?). Ali tu je i HDZ, koji bi, zavisno od ishoda stranačkog sabora krajem travnja, mogao također postati rezervoar u kojem bi se akumulirala snaga DC-a. Točnije rečeno, više se to odnosi na biračko tijelo dosad sklono HDZ-u nego na političare, koji će i u budućnosti nositi žig stranke kojoj su godinama pripadali i koju su birači nakon deset godina odlučili kazniti.

Kratkoročno, DC je uletio u postizborni političko-stranački košmar koji se manifestira dvojako. Najprije, promjenom vlasti, svaka od novih stranaka na vlasti i u opoziciji prisiljena je “osvijestiti” svoju poziciju. Sukobi među šestoricom, otvoreni i prikriveni, te njihovi sukobi s aktualnom opozicijom, nisu vidljivi jedino zato što je u demokracijama i pluralnim društvima normalno razlikovanje u mišljenjima i političkim stavovima, pa i kod koalicijskih partnera. To se događa i zato što u kratko vrijeme nakon izbora, a u kompleksnoj hrvatskoj gospodarskoj i društvenoj zbilji, svaka politička grupacija nastoji izboriti svoju prepoznatljivost tvrdeći da upravo ona zna što su birači tražeći promjene htjeli, te na taj način povećati svoj dio političkog kolača. Stoga se sukobljavaju “mali” s “velikima”, “lijevi” s “liberalima”, “liberali” s “narodnjacima”, i tako u krug. (O svemu više na ovu temu, dakako, čitatelj novina može saznati redovitim praćenjem predizborne pripremne trakavice grupacije stranaka okupljenih u zagrebačku alternativu.)

Refleksija toga jest i druga strana medalje tog postizbornog stranačko-političkog košmara. Riječ je o krizama cijelog niza županijskih, gradskih i općinskih vlasti, da se čini kako će do usvajanja novog Zakona o lokalnoj samoupravi, kao temelja za lokalne izbore predviđene za prvu polovicu sljedeće godine, biti raspisani novi izbori i promijenjene lokalne vlasti u većini jedinica lokalne samouprave. Doista, koji su zapravo razlozi kriza lokalnih vlasti širom zemlje?

Osim ovog općeg, prethodno spomenutog postizbornog vrenja, koje samo po sebi lokalne i ostale političare motivira na akciju, postoje još najmanje dva bitna razloga zašto pored poplave stečajeva imamo i poplavu zahtjeva za preslagivanjem lokalnih kockica vlasti. Prvi je razlog, pad HDZ-a s vlasti, odnosno njegovo urušavanje kao velike, središnje i sveprisutne moćne stranke. Bilo da je riječ o Zagrebu, gdje je stvar “čista” pa su već u jeku pripreme za nove izbore, bilo da je riječ, primjerice, o Karlovcu, Ogulinu, Otočcu, Šibeniku ili Splitsko-dalmatinskoj županiji, problemi sigurno nisu od jučer ali su tek padom HDZ-a na nacionalnoj razini eskalirali u “slučajeve”. Lokalni cezari, poput Canjuge ili Bobinca, izgubili su nacionalno uporište u moćnoj stranci, ili nekoj njenoj frakciji, dakle u cjelokupnoj aparatu vlasti, što su njihovi “prikriveni” oponenti u vlastitoj stranci iskoristili ili kane iskoristiti. Sada, kada u općinama i gradovima gdje je HDZ na vlasti, samostalno ili u koalicji, svatko dijete praktično zna da se nikakav problem na terenu neće moći riješiti jednostavnim telefonskim pozivom u Zagreb, na “određenu adresu”, te da HDZ nije više ono što je bio, okuražili su se i “lokalni politički miševi” koji se do jučer nisu usuđivali pomoliti nos iz rupe.

Raslojavanje donedavno vladajuće stranke, čija su lokalna vodstva mnogo toga što je trebalo riješiti jednostavno pometala pod tepih ne znajući ni kako bi ni što, a sada traže “čiste račune” i krivce u vlastitim redovima, nije međutim jedino što generira krize lokalnih vlasti. Negdje, kao u Bakru, agonija vlasti, prožete rodbinskim, klanovskim, stranačkim i inim interesima i sukobima, traje već godinama, praktično od posljednjih izbora. A ponegdje su narasle i ambicije opozicije odnosno njenih lokalnih lidera, koji pak sada uporište traže u svojim stranačkim istomišljenicima na državnoj razini (promijenjene) vlasti, pa čak i mimo njih, ne bi li iskoristili otvorena vrata i etablirali se na vlasti i prije negoli su do pred neki dan mogli računati. Već je, primjerice, dosta rečeno o zagrebačkom slučaju, koji je pravno-formatno pokriven ali je svejedno ostavio dvojbe o načinu i potrebi svođenja “zagrebačkih političkih računa” nekoliko mjeseci prije redovnih izbora.

Kada se, dakle, podvuče crta pod ono što se trenutno događa u sve većem broju županija, općina i gradova, ostaje pitanje cijene koju za to treba platiti. Jer, najmanje je takozvanih opravdanih slučajeva, a puno više onih koji pokazuju da političari na lokalnoj razini i dalje više vole bistriti nacionalnu politiku nego rješavati probleme svojih građana. I, naravno, nije tu u pitanju samo cijena demokracije, cijena koju valja platiti za proces demokratskog školovanja, odnosno razvoja političke kulture. U pitanju je i financijska strana, cijena koštanja eventualno novih izbora, cijena funkcioniranja nestabilnih lokalnih vlasti i njihovih službi od dnevne potrebe za građane, njihov život i poslovanje. O tome se malo tko pita, kao što tek rijetki strahuju da bi se na “razvalinama” starih “cezara" mogli roditi neki novi, samo “ljepši i primamljiviji”.

U takvu političku arenu, kada sam već počeo s njim, dakle ulazi DC, pa ako i on kao i njegovi suparnici bude olako politiku poistovjećivao jedino s moći, bilo na lokalnoj bilo na državnoj razini, a ne shvaćao ju prvenstveno kao sredstvo rješavanja svakovrsnih društvenih problema, cijeli će demokratski utemeljen višestranački sustav vrlo brzo sagorjeti postavši samom sebi svrha. Tada će, međutim, građani možda biti prisiljeni svoje interese rješavati na drugi, u svakom slučaju, manje prihvatljiv način.