Carla Del Ponte si spremila za Zagreb višestruko ohrabrena spektakularnom otmicom Momčila Krajišnika. Još samo Mladić i Karadžić iz BiH, a možda Ljiljana Plavšić iz samog srpskog bosanskog vrha, pa konačno i Slobodan Milošević, kako bi negdje do 2004, godine, Haag priveo sve one koje su započeli zločinačke balkanske obračune. A možda i nekoliko hrvatskih generala, zbog onoga što su skrivili prije i poslije “Oluje”, a ne zbog nje same, pa čak i nekoliko prešućenih Izetbegovićevih zapovjednika, koje još nitko nije optužio zbog nedvojbenih zločina prema Hrvatima. Ipak konačno i Krajišnik, kojeg su tajno optužili tek u veljači ove godine, kako bi se dokazalo da Haag ne štedi niti one koji su potpisivali konačne mirovne ugovore (Dayton), a osobno pregovarali s Clintonom. Usred noći, s uperenim oružjem, bez obzira na sve moguće političke štete koje će nekim drugim zapadnim miljenicima (Dodik), ova nova međunarodna odlučnost, donijeti na neposrednim lokalnim izborima. I s iznuđenim diplomatima samo kao običnim gangsterima, kada već svi znaju da su bili zločinci, a uz punu potporu poslovično opreznih Francuza, koji su se za sva svoja dosadašnja bosanska oklijevanja, konačno morali iskupiti nekim osobito gromkim pothvatom.

Zbog svega toga su ovi zagrebački susreti Carle Del Ponte postali još važnijima, u osobito osjetljivom trenutku, kad haška tužiteljica odlučno lomi i neodlučni Zapad (Chirac), a Račanova Vlada ipak treba dodatne međunarodne popuste, kako bi potvrdila svoj višestruko osporen domaći prestiž. Dok je u jeku buke i bijesa oko drakonske presude Tihomilu Blaškiću, Mesić mudro izbjegao bilo kakve rasprave s Haagom, Račan je izrekao nekoliko osporenih obećanja, a Budiša proglasio punu Blaškićevu nevinost, pa se tako premijer našao izmedu čekića i nakovnja, s Mesićem nad glavom, a Budišom iza leđa, u vrlo dvojbenom pokušaju da se izbori za neku “novu strategiju”, koja bi ovoj novoj Hrvatskoj, ipak osigurala bar nešto, što bi bjelodano dokazalo da se ipak isplati surađivati s Haagom, bez obzira što mnogi tvrde, da će poslije Krajišnika, ovakva Carla Del Ponte, i u odnosima s Hrvatskom, tražiti i više nego li je do sada tražila.

Doduše, ona je u Rimu, ipak pohvalila Zagreb, dok se u službenim krugovima tvrdi, kako je upravo Haag tražio da se izradi “nova strategija”, koja se nipošto ne može proglasiti “nekim novim preispitivanjem”, već dodatnim pokušajem “da se poprave dosadašnji odnosi”. O tome se ovog utorka razgovaralo i na Pantovčaku, na još jednom pomirbenom ručku između Mesića i Račana, a ipak u znaku stalnih sukoba, u kojima bi se i priča o Haagu, mogla uklopiti u neke ironične procjene o sve odlučnijem i tvrdokornijem Stipi Mesiću, a sve osamljenijem i nervoznijem Ivici Račanu, kojeg sada i zbog Haaga, neki Mesićevi pobornici (Ivan Zvonimir Čičak) prozivaju kao neodlučnog i prijetvornog političara, koji ispod žita samo nastavlja pogubnu hadezeovsku politiku. U znaku izravnog političkog navijanja, ali ne bez nekih utemeljenih prigovora, u koje se sigurno ubraja i osporeni sastav novog Vijeća za suradnju s Haagom (u njemu sjede neki odvjetnici koji su gotovo jednako skupi, a podjednako neuspješni kao otpisani Rivkin), dok se potpredsjednik Vlade Goran Granić, pretvara u novog Juru Radića, koji će uvijek pristati na sve što se od njega traži, bez obzira na dosadašnje iskustvo, stručno znanje ili političke sposobnosti, od odnosa sa crkvom, do odnosa s Haagom.

U međuvremenu je Tuta ipak završio u Haagu, a prodorni ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević poslao paket dokumenata o pedesetak slučajeva onih najgorih zločina, koje su neki optuženi, a ipak nekažnjeni neznanci, učinili nakon “Oluje”, pa Vlada može opravdano tvrditi, kako zbog nekih dodatnih promišljanja, nije odustala od svojih odlučnih obećanja, dok Ivica Račan, ipak ima pravo, kada između redaka tvrdi, da i suradnja s Haagom, mora prerasti u dvosmjernu ulicu. Ne samo ono što se traži od Zagreba, već i ono što će potvrditi da je i u odnosima sa Haagom, Zagreb prerastao u prihvaćenog partnera, a prestao kukati u vječitoj magarećoj klupi. Pa ipak, bar do ovog posjeta, Račan nije uspio u zahtjevu da, se - bar simbolički - Tutino suđenje otvori u Zagrebu, ili da se Blaškiću ipak dopusti da u nekom hrvatskom zatvoru, sačeka početak očekivanog žalbenog postupka, dok ministar Ivanišević jedva ima vremena za predah, kako bi mogao proučiti sve one spise, koje od Hrvatske već godinama uzaludno traže.

No samo dobre namjere, nikada nisu činile osobito uspješnu politiku. Čak niti u najgoroj političkoj iznudi ne treba unaprijed obećavati nemoguće, kao što se to poslije zagrebačkih mračnih demonstracija, dogodilo Ivici Račanu, koji je u iznuđenom političkom kompromisu, očevidno preuveličao značaj nekih novootkrivenih bosanskih dokumenata, a preuranjeno nagovijestio neke nepotvrđene haške ustupke, kako bi izbjegao preuranjenu saborsku raspravu, a bar načelno, premostio i neke mučne koalicijske predrasude. Tako ova priča o Haagu i posjeti Carle del Ponte nije samo priča o Haagu i posjeti Carle del Ponte, već dodatni ispit u stalnom dokazivanju da se odlučno, a promišljeno, hrabro, a znalački, raskine s pogubnim hadezeovskim naslijeđem, a i provedu najvažnija predizborna obećanja, u znaku dobrih živaca, demokratske tolerancije i zajedničke koalicijske odgovornosti.

Zbog toga je dobro što se Račan popeo na Pantovčak prije negoli se s Mesićem sastala ohrabrena haška tužiteljica, bez obzira što se u preispitivanju sve pogubnijih osobnih i političkih odnosa između Vlade i Predsjednika Republike, niti na ovom dodatnom pomirbenom ručku, Haag nije popeo na ono prvo i najvažnije mjesto. Ne samo Haag, ali i Haag, kako bi Hrvatska u odnosima sa svijetom dokazala punu političku i diplomatsku zrelost, a ne samo predizbornu dobru volju, dok bi i oko Haaga, svaka buduća saborska rasprava, trebala dokazati da se u preispitivanju neposredne prošlosti, ova Hrvatska više nikada neće svrstati iza pogubne obrane neobranjivog. Nikada više s Rivkinom, ali još uvijek u nadi, da će oni koji su ga izmislili i sami završiti na sudu, bez čega se ni ova ukupna priča o Haagu, ipak neće moći pravedno okončati. Ni oni milijuni kojima se pokušalo spasiti propalu politiku, a ni onaj oprost, koji će samo potvrditi novu političku nemoć.