Američka državna tajnica Madeleine Albright, braneći naočnost američkih postrojbi na Balkanu i troškove njihova uzdržavanja od kritika u Kongresu, istaknula je da nema povratka s puta na kojem se gradi mir, nakon što se prošle godine pobijedilo u ratu. Ona smatra da je prisutnost američkih vojnika od krucijalne važnosti za stabilnost regije. “Povijest nas uči”, kaže Albright, “da Amerika ne može biti sigurna ako Europa nije sigurna”. Američka državna tajnica nije detaljnije govorila o američkim geostrateškim i gospodarskim interesima u Europi.

Kada je napokon devedesetih godina došlo do dramatičnih preokreta (raspad Sovjetskog Saveza, rušenje totalitarnih režima, pad Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke) i kada je nestalo prijetnji od sukoba starih ideoloških sistema i teško naoružanih saveza,javila se nada da će Europa prestati biti sinonimom podjela i da će odsada države moći živjeti bez uzajamnog straha, slobodno odlučivati o vlastitoj sudbini i u miru ostvarivati svoje ciljeve. No, nada se pokazala varljivom, tako da je najmoćniji vojno-politički savez NATO, predvođen SAD-om, prvi put od svoga formiranja prije 50 godina, pokrenuo rat protiv Jugoslavije s nesagledivim posljedicama za Balkan i međunarodnu zajednicu. Danas, godinu dana od intervencije, najbrojniji su oni politički analitičari koji se i ne spore toliko o tome da li je Savez pobijedio u ratu, koliko su jedinstveni u ocjeni da mir nije ostvaren jer ni srpski režim ni kosovski Albanci nisu ostvarili ono čemu su težili; Milošević da konačno pokori Albance, a Albanci da ostvare punu neovisnost. Štoviše, mnogi smatraju da rat za Kosovo još nije završen i da za to dobar dio krivnje snose zapadne sile koje su pokrenule “humanitarnu” intervenciju s konfuznim idejama o uspostavi demokratskog i multietničkog Kosova, a što ono danas nije ni jedno ni drugo. No, sva zlosretna balkanska drama prožeta paranoidnim nacional-romantizmom može se sažeti u čuvenoj izreci rimskog satirika Juvenala: “Prošlost nam je poznata, ali na nju ne možemo utjecati, budućnost ne možemo spoznati, ali na nju možemo djelovati”.

Nakon NATO-ve vojne intervencije zapadne su zemlje, u želji da čitavu jugoistočnu Europu pretvore u demokratsku i naprednu regiju, pokrenule globalni koncept ekonomske integracije na duži rok, što je proteklih dana rezultiralo “iznad svih očekivanja” uspješnom Donatorskom konferencijom Pakta za stabilnost regije. Tako će Hrvatska za nekoliko projekata dobiti oko 190 milijuna eura, a predviđen je i dio sredstava paketa od 55 milijuna dolara, koliko bi trebalo za povratak srpskih izbjeglica. Dakako, izvedivost i unosnost svake investicije podliježe političkoj i gospodarskoj isplativosti svakog projekta, što govori da se svatko mora sam pobrinuti da se njegov projekt počne realizirati. Što se tiče Miloševićeve Srbije, na Donatorskoj konferenciji je još jednom potvrđena spremnost da se pruži veoma zamašna pomoć i podrška onoj demokratskoj Srbiji koja će živjeti u miru sa svojim susjedima i biti potpuno uključena u regionalno okruženje i dobrodošla u europsku obitelj. Čak 4 milijarde dolara je obećano za obnovu demokratske Srbije, od kojih bi 2,3 milijarde dodijelila sama Komisija Europske unije. Najveću financijsku potporu dobile su Rumunjska i Bugarska, što uključuje i projekt izgradnje mosta preko Dunava, čime se zapravo prometno zaobilazi i još više izolira sadašnja Srbija. No, bilo bi zanimljivo proanalizirati koliko su odobreni projekti od primarne važnosti za pojedinu zemlju i regiju, a koliko su od gospodarskog i geostrateškog interesa samih donatora. Isto tako, koliko će politika sankcija prema odbačenoj i izoliranoj Srbiji potaknuti brže demokratske promjene u zemlji, odnosno ubrzati uklanjanje Miloševića s vlasti.

Pitanje je, dakle, kada će se stabilizirati i europeizirati jedno osiromašeno i eksplozivno područje u čijoj “balkanizaciji” ni civilizirana Europa nije bila posve nevina. Takorekuć do jučer, male i nestabilne državice na jednom isprepletenom višenacionalnom prostoru bile su uvučene u brojne konflikte tražeći podršku od stranih sila, a zauzvrat su te sile njima manipulirale.

Glavni koordinator Pakta za stabilnost Bodo Hombach je posve u pravu kada upozorava da će budućnost ove regije ipak ovisiti od političke volje njezinih naroda i država, od njihove spremnosti da rade na poštovanju ljudskih prava, vladavini zakona i načela tržišne privrede, da unapređuju suradnju sa svojim susjedima i poštuju međunarodne obaveze. A da će proces izgradnje demokratske i prosperitetne jugoistočne Europe potrajati desetljeće, a možda i čitavu jednu generaciju, također je posve izvjesno. Možda o tome najbolje svjedoči izgradnja američke vojne baze na Kosovu, najveće od vijetnamskog rata. Uz to, mnogo toga će ovisiti i o dinamici globalnih međunarodnih odnosa. Već sada nije nikakva tajna da europske sile, posebice Francuska i Njemačka, žele bliske veze sa Sjedinjenim Državama, ali istovremeno ne žele američku dominaciju u Europi. Povratak, pak, snažnije Rusije na scenu može također bitno utjecati na buduće odnose Europe, Rusije i Amerike, a time i na stabilnost na jugoistoku Europe.