- Predsjednik RH g. Stjepan Mesić

- Ministar pravosuđa, uprave i lokalne samouprave dr. Stjepan Ivanišević

- Državno odvjetništvo RH

Nakon službene izjave glavne tužiteljice Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu gđe Carle del Ponte i zamjenika glavne tužiteljice Međunarodnog haškog suda g. Grahama Blewitta da se bivši predsjednik RH i predsjednik HDZ-a preminuli Franjo Tuđman nalazio za života i posthumno pod istragom zbog sumnje u počinjene ratne zločine a istraga je i dalje u tijeku, kao i nakon otkrića novoizabranog hrvatskog predsjednika g. Stipe Mesića o održavanju stalne tajne telefonske veze (tzv. crveni telefon) između Tuđmana i Miloševića, HSP-1861, koja je dne 09.08.1997. godine podnijela protiv gore imenovanog bivšeg hrvatskog predsjednika i dr. utemeljenu kaznenu prijavu Međunarodnom sudu, (zbog blokade i paralize cjelokupnog pravosudnog i političkog sustava Republike Hrvatske), uvjerena je da uspostavom nove hrvatske vlade i po izboru novog hrvatskog predsjednika, dolazi vrijeme preispitivanja moralne, političke ali i kaznene odgovornosti vrhuške vladajućeg HDZ-a, stranke, koja je pod pokroviteljstvom njezinog osnivača i jedinog predsjednika F. Tuđmana, bila pretvorena u udrugu za činjenje teških pa i najtežih kaznenih djela protiv ustavnog i pravnog poretka RH, pokrivajući svoj legitimitet za vršenje kaznenih djela izbornim rezultatima 1992.-1997. godine.

1. Vrhuška HDZ-a na čelu s F. Tuđmanom počinila je kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz glave XIII KZH pomažući agresivni velikosrpski rat protiv Republike Hrvatske 1991 godine onemogućavajući obranu Vukovara, Istočne i Zapadne Slavonije, Dubrovnika, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije, odbijajući proglasiti ratno stanje i opću mobilizaciju pod izgovorom da su žrtve potrebne radi međunarodnog priznanja Republike, a prikrivajući od Sabora RH i cjelokupnog hrvatskog naroda urotu u Karađorđevu iz ožujka 1991. godine, u kojoj se je Tuđman u okviru dogovorenog rata sa srbijanskim agresorom na Republiku Hrvatsku, sporazumio sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem oko zajedničke podjele BIH, koja će se provesti oružanom silom sa srbijanske i hrvatske strane.
2. Neprovođenjem adekvatne obrane RH i odbivši proglasiti ratno stanje i opću mobilizaciju 1991. godine, Tuđman i najuži vrh HDZ-a počinili su kaznena djela podrivanja vojne i obrambene moći hrvatske države iz članka 150. i pomaganja neprijatelju iz članka 149. KZH, sprječavanja borbe protiv neprijatelja iz članka 147. KZH.
3. Tuđman i vrhuška HDZ-a povela je agresivni rat protiv susjedne Republike BIH

što potvrđuju zapisnici iz Gruda od 14.11.1991. uoči proglašenja HercegBosne, zapisnici sa sastanka vodstva HercegBosne sa Tuđmanom i dr. od 27.12.1991., presuda Haškog suda T. Blaškiću i dr., čime su počinili najteža kaznena djela vođenja agresivnog rata iz članka 157. KZH, ratnog zločina protiv civilnog pučanstva iz članka 158. KZH kao i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 160.KZH.

Tuđman i vrhuška HDZ-a proveli su ili su pomagali provesti etničko čišćenje u BIH, masovna razaranja stambenih, vjerskih i kulturnih dobara, suosnivali su radne zarobljeničke logore itd. Osim toga , Tuđman i vrhuška HDZ-a aktivno su pomagali i snabdjevali oružjem, naftom i hranom velikosrpskog agresora i njegove pomagače u BIH, te napokon pristali uoči akcija Oluje 1995. godine na stvaranje tzv. male-Velike Srbije(izjave Nikice Valentića, Hrvoja Šarinića, Fikreta Abdića itd.).

4. Uza sve to, Tuđman i vrhuška HDZ-a pozivajući se na hrvatsko domoljublje i ratno stradalništvo, izvršili su čudovišnu privatizaciju hrvatskog materijalnog bogatstva i kapitala te oštetili prisvajanjem, upropaštavanjem ili iznošenjem u inozemstvo bogatstvo koje se mjeri desecima milijardi njemački maraka.
5. Naposljetku, Tuđman i vladajuća HDZ vrhuška sustavno su uništavali vladavinu prava i demokratski višestranački sustav, ljudska i socijalna prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, uspostavljajući umjesto demokratskog - autoritarni politički sustav, suspendirajući ustavnu ulogu parlamenta, uspostavljajući stranačku HRT, nesurađujući s Međunarodnim sudom u Den Haagu, što je Republiku Hrvatsku dovelo do potpune međunarodne izolacije, isključenja iz svih međunarodnih političkih i gospodarskih programa i do prijave radi izricanja sankcija Vijeća sigurnosti OUN u kasno ljeto 1999. godine.

HSP-1861 sve ovo potkrepljuje golemom pravnom i političkom dokumentacijom i sa relevantnim svjedocima pa stoga smatra da je gornji prijedlog utemeljen, te očekuje od hrvatskog predsjednika, odnosno ministra pravosuđa ili državnog odvjetništva odlučno podizanje zahtjeva za zabranu rada organizacije čiji su se vodeći članovi udružili za činjenje najtežih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske, što je RH dovelo gotovo do potpunog uništenja, političkog, gospodarskog i socijalnog bankrota ili sloma.