DAVOR GJENERO: ŠTO HRVATSKA MOŽE NAUČITI IZ SLOVENSKE POLITIČKE KRIZE

Ozbiljna politička kriza, što se u parlamentu susjedne Slovenije otvorila 8. travnja, upravo na desetu godišnjicu prvih višestranačkih izbora u toj zemlji, a završila padom Drnovšekove vlade, većini je političkih promatrača zanimljiva, prije svega, zbog raspada dosadašnjega stranačkog sustava. Hrvatskom se promatraču, međutim, kao zanimljivost mora nametnuti još jedna činjenica - tijekom ove krize političkoga i stranačkog sustava uz dva dosad prepoznatljiva najutjecajnija politička igrača u zemlji, predsjednika Kučana i premijera Drnovšeka, kao čovjek podjednake moći pojavio se i treći akter - guverner Narodne banke Franc Arhar.

Arhar je godinama nosilac autonomne monetarne vlasti u zemlji. Uvijek je bio prepoznatljiv kao čovjek koji, prema osobnim političkim preferencijama, nije ni najmanje blizak liberalnom svjetonazoru Janeza Drnovšeka, koji već osam godina, od travnja 1992., odlučujuće utječe na izvršnu vlast. I oni koji nisu skloni konzervativnome političkom usmjerenju, čiji je Arhar eksponent, priznaju da je način na koji je on vodio nacionalnu monetarnu politiku u proteklim godinama bio blagotvoran i uspješan. Slovenija zbog svoje monetarne politike nije sve vrijeme pobirala pljesak velikoga svijeta, preciznije MMF-a i Svjetske banke, a mnogi su potezi “kovača novca” u Sloveniji bili upravo suprotni međunarodnim savjetima. Međutim, Slovenija je i monetarnom politikom uspjela zaštititi domaću proizvodnju, prevladati tešku recesiju iz početka devedesetih, potaknuti razvoj i afirmirati se kao jedna od najuspješnijih tranzicijskih država. Iako se Arhar ponašao onako kako se od guvernera narodne banke i očekuje - ne istupajući prečesto u javnosti, a političku borbu s lijevo usmjerenim predsjednikom države i liberalnim premijerom vodio potezima monetarne politike, a ne političkom retorikom - i politika i javnost prepoznali su golemu moć što je ima, ali i njegovu sposobnost profiliranja alternativne ekonomske politike.

Već prije prošlih parlamentarnih izbora neki su konzervativni političari predlagali zamjenu tadašnje Drnovšekove lijevo-liberalne vlade ekspertnom vladom, koja bi u nekoliko mjeseci riješila goruće nacionalne probleme, kakvo je npr. pitanje mirovinskog zakonodavstva, što “političari”, zbog “socijalnih troškova” rješenja, izbjegavaju riješiti kako ne bi stjecali negativne bodove u javnosti. Bilo je predloženo da upravo Arhar bude na čelu takve vlade. Danas je on i bliže premijerskoj poziciji, jer su vodstva dviju stranaka desnoga centra, narodnjaka i demokršćana, konstatirala da je aktualni guverner jedina osoba pogodna za vodu nove stranke, što bi nastala njihovim ujedinjavanjem.

“Slučaj” Arhar za hrvatskoga je promatrača zanimljiv, prije svega, u vrednovanju našeg iskustva s monetarnom vlašću. Slovenci su, birajući guvernera, primijenili neka “udžbenička pravila”: monetarna vlast mora biti autonomna od izvršne, a guverner ne smije biti pod utjecajem ministra financija, koji bi Narodnu banku mogao pokušati iskorištavati kao “samoposluživanje” kad mu u budžetu nedostaje novca. Od guvernera se očekuje izvrsno makroekonomsko obrazovanje, jer upravlja sofisticiranim mehanizmom, ali i čvrst karakter, jer se mora i znati i moći oduprijeti pritiscima izvršne vlasti da bi, na primjer, inflatorno financirao “rupe” u proračunu.

Za razliku od susjeda, u Hrvatskoj nemamo niti kompetentnog guvernera, jer tu poziciju zauzima osoba koja ima marginalno makroekonomsko obrazovanje, a doktorat znanosti je stekla na ekonomici prometa. Sustav, koji ga je regrutirao za guvernera, nije podnosio bilo kakav oblik autonomije, pa su u tijelo, koje zajedno s guvernerom vodi nacionalnu monetarnu politiku, Savjet NBH-a, regrutirani komesari staroga režima, poput neuglednoga bečkog gostioničara, i čuvara državnog pečata Ivana Milasa. Institucionalno, dakle, Narodna banka nije mogla biti neovisna niti o potrebama vladajućega pokreta, niti o izvršnoj vlasti, a budući da su nosioci monetarne vlasti lišeni temeljnoga stručnog znanja (i bili su članovi tuđmanovske sljedbe), oni nisu imali niti unutarnje potrebe izboriti autonomiju.

Slovenci znaju da, razniišljajući o Arharu kao konkurentu Drnovšeku, dobivaju ponuđeni “policy paket” zasnovan na smanjivanju javne potrošnje, zatvaranju nacionalnoga ekonomskog prostora i čvrstoj zaštiti domaće proizvodnje, nasuprot relativno rastrošnoj državi i otvorenoj privredi kakvu je zastupao Drnovšek. Sve je to moguće zakljućiti iz dosadašnje Arharove monetarne politike. Kad bismo u Hrvatskoj razlagali dosadašnju politiku NBH-a, ne bismo mogli naći ništa osim nekompetentnosti te politike i njene suodgovornosti za kolaps nacionalnoga bankovnog sustava, ali i nezaštićenosti domaće proizvodnje od one poljoprivredne do industrijske.

Sljedećeg će tjedna Sabor raspravljati o monetarnoj politici i odgovornosti Savjeta NBH-a i njegova guvernera. Bilo bi važno da ta rasprava bude okončana utvrđivanjem odgovornosti nosilaca monetarne politike i njihovim razrješenjem, ali i ovaj bi saziv Sabora morao naučiti nešto iz iskustva Slovenije: nekompetentni Škreb i njegova družina ne smiju biti zamijenjeni osobama što će ih regrutirati šest Vladinih stranaka i aktualna Vlada, već valja naći ljude koji udovoljavaju dvama kriterijima - da su neupitni makroekonomski eksperti, a da povrh toga imaju i čvrst karakter.