Hrvatski “demokratski virus” nije zarazio Hrvate u BiH, dok se čak i u onim dijelovima zemlje u kojima su prošle subote na lokalnim izborima neočekivano pobijedili socijaldemokrati Zlatka Lagumdžije, prije radi o kazni za nesposobne i pokvarene Izetbegovićeve svemoćnike, nego li o potpori radikalnih promjena. Samo su u ponekim dijelovima srednje Bosne neke alternativne hrvatske stranke, kao što je to “Nova Hrvatska inicijativa” (NHI) Krešimira Zubaka, dobile tridesetak posto glasova, dok je u svim krajevima sa izrazitom hrvatskom većinom, ponovno nadmoćno pobijedio Jelavićev HDZ. Hrvatski su glasači jedva izašli na izbore (oko 50 posto), ali je Mostar sačuvao svoje tvrdo biračko jezgro, pa je Ante Jelavić dobio nužni predah za neizbježne promjene u hodu, kako bi se na skorom stranačkom Saboru, što bolje pripremio za listopadske opće izbore. U toj stranci sve više bjesne ogorčene međusobne borbe u nesmiljenom uvodu za neizbježne kadrovske čistke, ali je HDZ kao HDZ za sada ipak sačuvao sve što je imao, dok je u “Republici Srpskoj”, čak i u samoj Banja Luci, Karadžićev SDS doživio pravu malu renesansu, budući da je kod Srba prevladalo očekivano ogorčenje zbog otmice Momčila Krajišnika.

Tako je Izetbegović jedini izgubio više nego li se očekivalo, dok je međunarodna zajednica još jednom polučila vrlo ograničene uspjehe Nema dvojbe da su uvjerljive pobjede socijaldemokrata u svim velikim gradovima, od do sada nedodirljive Zenice do konačno probuđenog Sarajeva, označile veliki preokret u bošnjačkom dijelu Federacije BiH, ali se u vrlo upitnoj bosanskoj cjelini ipak radi samo o vrlo izdvojenim i ograničenim promjenama, koje su potvrdile dosadašnje nepomirljive podjele. Neki - poput uglednog književnika i analitičara Ivana Lovrenovića - tvrde kako bi i HDZ prošao mnogo lošije, da je imao bolju, organiziraniju i jaču oporbu u vlastitim etničkim jedinicama, ali niti Izetbegovićev SDA ne bi prošao tako loše, kao što je prošao, da je tamo gdje je trebao, imao učinkovitije i neporočnije ljude, pa niti Bošnjaci nisu glasovali “za multietničku BiH”, već su prije svega kaznili ukiseljenu nacionalnu stranku. Hrvati nisu imali izbora, dok se Srbi sve više plaše da će izgubiti sve što su neopravdano stekli (posebna Republika), pa je i poslije ovih lokalnih izbora, bosansko klupko ostalo gotovo podjednako zamršeno.

Pa ipak, čak su i ovakvi ishodi, izazvali pohvalne i međunarodne komentare, pa su bosanski nadglednici s a mnogo nepotvrđenog samozadovoljstva, pohvalili “fer i pravedne izbore” i “novu demokratsku zrelost”, dok u se i u mnogim zapadnim glasilima, sve učestalije piše o potpuno propalim daytonskim snovima. Četiri godine poslije Daytona, BiH ostaje etnički podijeljena, a gospodarski uništena, u rekordnoj nezaposlenosti (do 60 posto), pa neki cinici tvrde da bi se ona popela i do 90 posto, kada bi međunarodni nadglednici otpustili sve svoje vozače, tajnice i prevoditelje. Oko pedeset tisuća stranaca ostaje u zemlji kako bi “Bosance sačuvali od njih samih”, tek se pokušavaju izgraditi neke zajedničke institucije, dok milijun izbjeglica tek može sanjati o povratku. Stoga je neizvjesna budućnost Kosova, obnovila i sva ona kritična bosansko-hercegovačka preispitivanja, u kojima se sve češće ponavlja da je Dayton ozakonio etničku podjelu, a ne spasio cjelovitu BiH.

Zbog svega toga su bile pretjerane i sve one iznuđene priče o “neposrednom domino efektu”, koji će izazvati hrvatske demokratske promjene, dok zlobnici tvrde, kako je nedavni Mesićev posjet Sarajevu, samo dodatno otuđio Hrvate, baš kao što je Krajišnikovo uhićenje, dodatno razgnjevilo Srbe. Nema dvojbe da je Mesić podjednako oduševio i Sarajevo i međunarodnu zajednicu, ali se čak i u nekim diplomatskim krugovima tvrdi, da je u potvrdama nove hrvatske politike bio radikalniji, i od nekih zagrebačkih i međunarodnih zahtjeva, koji ipak ne traže totalnu obustavu vojne pomoći za HVO, ili zagovaraju “potpunu demontažu” nekih “hrvatskih ustanova”, u “samoubilačkoj kritici Velike Hrvatske”. Nema dvojbe da nema države koja ima “tri vojske”, ili države “koja plaća vojsku u dvije države”, ali je čak i Madeleine Albright poduprla nastavak ograničene, javne i provjerljive pomoći za HVO, u nadi da će i svi ostali - pa i Bošnjaci - podjednako otvoreno razotkriti i ograničiti svoje tajne inozemne izvore.

Tako je Mesić s mnogo razloga i oduševljenja ponovio sve svoje predizborne ocjene, dok se stvarna politika, ipak mnogo obzirnije kreće u okvirima nekih Budišinih procjena, koji se založio za postupne, ali promišljene promjene, već i zbog toga da se u BiH ne bi potaknuo novi val bezglavog hrvatskog iseljavanja, dok je Ivica Račan, bar u naznakama, prihvatio Komšićeve ideje o “potpunoj kantonizaciji BiH”, koja u svojoj konačnici, ipak traži bitne promjene Daytona. Hrvatski je Predsjednik oduševio Sarajevo,: ali je svojim zagovorom “svedržavne bosanske konstitutivnosti”, preplašio Srbe, i dodatno otuđio Hrvate, pa dok je Radoš ipak pristao na ograničenu, ali ipak moguću pomoć HVO-u (samo 40 posto), a Picula ohrabrio Banja Luku u njezinim opreznim prozapadnim preispitivanjima, Mesić je već u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci, morao prizemljiti neke pregrijane Izetbegovićeve najave, pa u inozemstvu, ipak neće biri zajedničkih sarajevsko-bosanskih veleposlanstava, iako nisu isključena buduća konzularna ispomaganja.

Pa ipak, nitko razuman ne može okriviti Stipu Mesića, za ovakave izborne ishode, budući da “tvrdo jezgro” bosanskih Hrvata ne može progutati ni ono što govore Račan ili Picula, a dogovaraju Radoš i Madeleine Albright. Nova hrvatska politika zabilježila je nedvojbene međunarodne uspjehe zbog neizbježnih promjena u svojim temeljnim bosanskim pristupima, ali taj “novi duh” i “novu stranicu”, tek treba poduprijeti pravim preokretom u cjelini bosansko-hrvatskih međudržavnih odnosa. Tako i službeno priopćenje o nedavnom sastanku Stipe Mesića sa sarajevskim veleposlanikom Hasanom Muratovićem, samo - ponavlja beskonačni spisak najvažnijih neriješenih pitanja, od međusobne slobodne trgovine, carina, imovinskih odnosa, mirovina, dvojnog državljanstva, i izručenja zločinaca (Abdić?), dok se zajednički izriču tek protokolarna nadanja “kako očekivani ishodi ovih izbora neće utjecati na buduće međudržavne odnošaje”. Mnogo lijepih riječi, ali ne i one prave potvrde, da “hrvatski demokratski uzor” dugoročno obvezuje i službeno Sarajevo, a ne samo zavedene bosanske Hrvate.