Iz dana u dan, sa svih strana, u hrvatskom se gospodarskom vidokrugu množe znakovi prijeteće i praktično - neizbježne inflacije. Zadnji, i dosad najizrazitiji znak, najnoviji je zahtjev Hrvatske elektroprivrede Vladi da joj odobri poskupljenje struje za domaćinstva uz dramatičan plus od 25 posto. Ali, riječ je samo o vrhu goleme sante sveopćih inflatornih pritisaka, koji trenutačno prijete ne samo životnom standardu većine građana, nego izravno i samoj Vladi, njezinoj politici “novog smjera” pa i njezinom mandatu.

Otkud taj - čemu se zavaravati - već pokrenuti inflacijski zamah crpi svoje najsočnije sokove? Inflacija je, rekao bi slavni monetarist Milton Friedman, uvijek, svuda i samo monetarni fenomen. Ako se ne doštampava novac, nema inflacije. No, što se događa u zemlji kakva je Hrvatska, gdje se unazad šest i pol godina vodi restriktivna monetarna politika u kombinaciji s ekspanzivnom fiskalnom politikom te krajnje “mekanom” pravnom državom, uz koju neplaćanje kupljene robe, preuzetih sirovina i energije te pozajmljenih kredita, a i plaća radnicima za odrađeno, postaje dopušteni i široko prihvaćeni način poslovanja?

Uz stabilne cijene i još stabilnije precijenjeni tečaj kune, nastala je piramida nelikvidnosti i insolventnosti, koja se jednim dijelom prevaljuje na teret vjerovnika i dobavljača, drugim na teret banaka, a trećim na rastuću nezaposlenost. Kad država i njezina nova vlast odluči krenuti “novim smjerom” i toj pogrešnoj makroekonomskoj politici kazati “dosta”, suočava se najprije s obvezom da sama država, njezina ministarstva, podmiri svoje zaostale dugove, a zatim da to isto naloži i poduzećima u većinskom državnom ili javnom vlasništvu, prepuštajući ih samostalnim poslovnim odlukama, tržišnim regulama i - ako ih ni to ne spašava – stečajevima.

Masovna nelikvidnost i insolventnost, koja se, ovisno o metodama obračuna, u Hrvatskoj danas procjenjuje u rasponu od 15 do 50 milijardi kuna, samo je drugo ime za inflaciju. Kad napokon jedna vlada odluči razvesti taj čvor financijskih prevara i izbjegavanja ugovornih obveza, privremeno upada u kobnu dvojbu: “čistiti stol” do temelja, i to odmah, u paketu, dopustiti slobodnu tržišnu utakmicu u svim sektorima gospodarstva, ali privremeno potaknuti unaprijed teško predvidljiv inflacijski val, ili razvodnjavati igru, računati na srednja, postupna rješenja te radije privremeno visoku cijenu tog istog “čišćenja stola” prevaliti na radnike, kroz smanjivanje ili ograničavanje njihovih plaća i povećanje ionako prevelikog broja nezaposlenih.

Račanova Vlada, naime, stoji pred surovom dilemom: ili će taj financijski nered u gospodarstvu raspetljati još tijekom 2000. kroz kontroliranu inflaciju od 10 do 15 posto na godišnjoj razini (pretežno na teret kapitala, vlasnika i vjerovnika) ili će se kroz niz novih bankrotstava i nerješivih stečajeva suočiti s novih 50.000 nezaposlenih (dakle, pretežno na teret radnika i cijene rada).

Vlada, stoga, hrabre i razumne poteze mora povući u idućih nekoliko tjedana, ostvarujući filozofiju politike “novog smjera” u svakom konkretnom slučaju bez izuzetka i kompromisa. Za rješavanje dužničko-vjerovničkoga kaosa i popunjavanje svih financijskih rupa ne može računati s proračunom većim od projiciranog za 2000. godinu, niti s novim porezima i višim trošarinama. Ne može igrati niti na kartu novih vanjskih dugova, osim za otplatu dospjelih starih zajmova, budući da je zemlja ionako već visoko zadužena, a ima i nizak kreditni rejting, zbog čega još plaća relativno visoke kamate.

Dio sadašnjih dugova državnog sektora i ministarstava može se rješavati kroz novi unutarnji javni dug, ali i tu su - zbog novih tereta za prevladavanje bankarske krize - mogućnosti iscrpljene. Donekle se za to isto može računati i s povećanim proračunskim prihodima od prodaje vodećih državnih poduzeća i banaka, ali žurba s tom prodajom, u postojećim okolnostima može samo značiti njihovu - jednokratnu rasprodaju, u mnogim slučajevima čak ispod cijene državnih izdataka za sanaciju pojedinih tvrtki i banaka.

Dakle, Vladi pri ruci zapravo ostaje samo mogućnost ili da radi stabilnosti cijena i tečaja administrativno ograniči rast cijena u javnom sektoru, i na taj način kroz povećane gubitke samo poveća broj poduzeća u stečaju, i broj nezaposlenih na burzi rada, ili da kroz liberalizaciju cijena derivata, energije i ostalih proizvoda i usluga pod njezinim nadzorom privremeno razbukta inflaciju kao jedinu vrstu poreza o kojem ne treba odlučivati u parlamentu.

Da je inflacija, međutim, već ante portas (lat. pred vratima), svjedoče najnoviji podaci o poskupljenju industrijskih proizvoda, koji su potkraj prošlog mjeseca bili čak 10,2 posto skuplji nego lani. Zlatno je pravilo da rast industrijskih proizvoda, koji su ulazni troškovi za većinu robe široke potrošnje, prethodi kasnijem povećanju cijena na malo za mjesec-dva, i u približno istom intenzitetu.

U ožujku su, tako, naftni derivati bili blizu 19 posto skuplji nego prije 12 mjeseci, a u odgovarajućim su ih povišicama slijedile i mnoge cijene u prijevozu, poljoprivredi, ribarstvu i industriji, da bi, eto, prije dva dana zasad kulminirale zahtjevom HEP-a za poskupljenjem struje za 25 posto. U slučaju struje riječ je i o snažnim vanjskim razlozima, budući da je unazad godinu dana i cijena nafte poskupjela sto posto, i lož-ulje za termoelektrane za 150 posto, pa i cijena plina oko 80 posto.