Što je Vlada nacionalnog jedinstva znala o zločinima u Gospiću 1991. godine?

Mate Granić: Sjećam se da smo dobili informaciju o nestanku ljudi i naša reakcija je odmah bila da se krene s energičnom istragom, i to odmah / Bosiljko Mišetić: Da je Vlada imala bilo kakvih spoznaja o zločinima, svatko bi u sklopu svojih nadležnosti nešto poduzeo / Vlatko Pavletić: Možda su pojedinci u vojsci i policiji nešto o tome znali, ali ja nisam

ZAGREB,12. travnja - Što se točno dogodilo u Gospiću 1991. godine? Hoće li grobnice koje će istraživati haaški forenzičari otkriti da su u njima srpski civili, hrvatski policajci, žrtve koje su u jame pobacali partizani 1945. godine, »beli orlovi«, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi Vojislava Šešelja koji su sudjelovali u napadu na Gospić 1991. godine? Jesu li navodne zločine počinili pripadnici hrvatskih Oružanih snaga, predvođeni nekim generalima za koje je, navodno, pripremljena optužnica u Haagu? Pitanja su to koja ovih dana ponovno pune novinske stupce, a u ponuđenim odgovorima šire se sada kojekakva nagađanja, pogotovo nakon dolaska haaških istražitelja koji trebaju istražiti lokacije masovnih grobnica i otkriti ima li, koliko i čiji su posmrtni ostatci u njima.
Stanovnici gospićkoga kraja ogorčeni su pričama o Gospiću kao »gradu koljača«. Hrvatski se branitelji također protive »gospićkom slučaju«, smatrajući da se i time kriminalizira Domovinski rat u koji su »išli srcem, braneći domovinu«. Različito događaje iz tog vremena sada tumače i članovi svojedobne Vlade nacionalnog jedinstva, na čelu s Franjom Gregurićem, tadašnjim premijerom. Neki tvrde da nemaju nikakvih spoznaja o zločinima u Gospiću, neki pak kažu da se za to znalo i da je istraga pokrenuta, neki upućuju na pojedince u policiji i vojsci ne navodeći imena... Što o svemu tome kažu, devet godina poslije, neki članovi Gregurićeve vlade nacionalnog jedinstva?
»Vlada je dobila određene informacije o nestanku ljudi. Znam da je na sjednici užega kabineta, na kojoj smo bili tadašnji premijer Gregurić, gospodin Ramljak, Tomac i ja, stajalište bilo da se hitno reagira. To znači da se obavijesti Predsjednika, kao i gospodina Manolića te da se najenergičnije odmah zatraži istraga«, kaže Mate Granić, predsjednik stranke Demokratskog centra (C), tadašnji potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva. U to je doba Josip Manolić bio predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost.
Granić podsjeća da je tada u Zagreb dolazio i Ante Karić, tadašnji šef Kriznog stožera za Liku, kao i da je »gospodin Orešković nakon toga bio zatvoren jedno vrijeme. To su bile stvari na koje je Vlada tada mogla utjecati«. Što se tiče istrage, Granić tvrdi da su je »preuzeli drugi organi«, ali da bi o svemu tome najviše mogao reći Manolić. »Sjećam se da smo dobili informaciju o nestanku ljudi i naša reakcija je odmah bila da se krene s energičnom istragom, i to odmah. Znam da su svi jednako razmišljali o tome«, zaključuje Mate Granić.
Odvjetnik Bosiljko Mišetić je u Vladi nacionalnog jedinstva bio ministar pravosuđa. U izjavi Vjesniku, u srijedu, na pitanje o tome kako je Vlada reagirala na prve činjenice o navodnim zločinima u Gospiću, odgovara: »Vlada je u to doba imala toliko posla da je non-stop zasjedala. No, ne sjećam se da su se na sjednicama spominjali neki zločini«. Na pitanje o tome je li tadašnja Vlada znala za zločine u gospićkom kraju, odgovorio je: »Da je znala, reagirala bi. Pa, nije to bila idiotska vlada, već vlada civiliziranih ljudi. Da je imala bilo kakvih spoznaja, svatko bi u sklopu svojih nadležnosti nešto poduzeo. Nije to bila tunguzijska, divlja vlada«. Mišetić, doduše, konstatira da su to bila »doista turbulentna vremena« u kojima je bilo »teško sve kontrolirati« te ističe: »Vlada je tada imala vrlo važnih poslova i nikad nikome ne bi palo na pamet preferirati ili, sačuvaj Bože, podržavati, odnosno prikrivati nešto takvo«.
Bosiljko Mišetić je reagirao i na izjave pojedinih svjedoka, koji se sada javljaju i tvrde da je zbog gospićkih zločina pokrenuta istraga prije dvije i pol godine, ali je ubrzo prekinuta: »Sada je navala frustracija raznih ljudi, ali to je njihov i problem onih koji to od njih naručuju. Uostalom, ako su imali odvažnosti, zašto nisu odmah regirali i ako se pozivaju sada na principijelnost, što nisu odmah rekli da su počinjeni zločini. Ako pak tvrde da su to i prije rekli, naka sada kažu - kome.« Mišetić također podsjeća da on tada nije spadao u uži Vladin kabinet te ističe da nije u redu da se prejudiciraju zločini prije nego se dokaže da su počinjeni. Tvrdi da bi osobno, kao tadašnji ministar pravosuđa, reagirao da je bilo što znao o zločinima. Sada, gotovo devet godina poslije, kad su puni mediji članaka o žrtvama ratnih zločina iz 1991. u Gospiću, na pitanje o tome vjeruje li da su zločini o kojima se piše i koje upravo istražuju haaški forenzičari doista počinjeni, odgovara: »Uvjeren sam da nisu. Ne znam tko bi ih počinio«.
Akademik Vlatko Pavletić, ministar prosvjete, kulture i sporta u Gregurićevoj vladi, rekao je Vjesniku da o gospićkim zločinima »zaista nije imao nikakvih spoznaja« kao ni ljudi s kojima je kontaktirao. »Možda su pojedinci nešto o tome znali«, napominje Pavletić, koji također nije bio član užega Vladina kabineta. Na pitanje o tome na koje pojedince aludira, odgovorio je da misli na pojedince u vojsci ili policiji, ali nikoga nije imenovao. No, akademik Pavletić drži da bi tadašnja Vlada sigurno raspravljala o zločinima da je nešto o tome znala.

Miroslava Rožanković i Andrea Latinović