Račan se sve nervoznije opravdava, a Mesić sve spretnije i lukavije vodi opći medijski rat u vrlo neizvjesnoj borbi oko konačne podjele svekolikih ovlasti i vlasti. U središte pozornosti ponovno su došle svemoćne tajne službe, kao ona vlast bez koje ipak nema one prave vlasti, pa se čini da i jedna i druga strana, mnogo više vjeruju “političkoj policiji”, nego li izravnoj demokratskoj kontroli, u obnovi one pogubne politike, koja se uvijek pita “tko”, a nikada “što”, samo “koliko”, a ne i “kako” vladati. Obnova Pantovčaka, ili potvrda Vlade, u čemu se Mesić pokazao mnogo spretniji u izboru svojih neposrednih poteza, a Vlada mnogo kratkovidnija u prekomjernoj stranačkoj tvrdokornosti. Nema dvojbe da je praktički gotovo nemoguće učinkovito oživotvoriti bilo kakvu harmoničnu vlast po receptu “idealnih trećina” (Predsjednik, Vlada, Sabor) i obvezatnih trostrukih potpisa, pa je teško odrediti kada će se “poluparlamentarizam” premetnuti u “polupredsjedništvo”, a “polupredsjedništvo” u “tuđmanovštinu s ljudskim licem”, ali ipak ostaje nepobitno, da se ova hrvatska javnost još uvijek panično boji onih “čistih modela”, koja bi bilo koju vrstu vlasti - opet pretvorila u nečije isključivo svevlašće.

Tako Mesić ipak vodi u oblikovanju javnog mijenja, već zbog toga što je uglednim ustavnim stručnjacima ostavio potpuno otvorene ruke, pa se ipak čini manjim zlom, a većim demokratom, od onih koji se stalno bune, a sami još uvijek nisu ništa sustavno predložili. Čak i kada brani neke neobranjive stvari, Mesić može računati sa starim simpatijama. Ova se Vlada beskonačno a neuspješno - poziva na prazne predizborne koalicijske dogovore, a svi znaju, i priznaju, da je Stipe Mesić pobijedio kao Stipe Mesić, a ne kao tuđa lutka na koncu, pa mu nikakva načelna kritika “proporcionalnih” pobjednika sa partiokratskih lista, ne može osporiti izvorni birački legitimitet. U ovom političkom trenutku, većina podupire baš svaku ideju o budućoj podjeli vlasti, čak i kada Mesić dobiva dodatno pravo veta, a Predsjednik Sabora ravnopravno sudjeluje u izvršnoj vlasti.

Tako bi premijer svoje ovlasti morao dijeliti sa svima, a izravno odgovarao za opću dobrobit, sa Predsjednikom na grbači, a Saborom za vratom. Otuda i mnogo opravdanih briga, ali i potpuno nepotrebnih lutanja. Obvezatni naputak o vrlo dvojbenim lokalnim čistkama, ne može se braniti nikakvim tehničkim izlikama, baš kao ni podzemni sukobi sa medijima, ili vrlo dvojbene smjene i još dvojbenija imenovanja, u općoj tajnovitosti i stalnoj nervozi, provalama osobnih taština i brzopletih ostavki. I dok se Mesić obraća provjerenim stručnjacima, koristi moderne medije (Internet), a velikodušno ispravlja vlastite pogreške, Račan se načelno zalaže za kritiku, a praktički odbija sve prigovore. Mesić je ispravio i preveliki slovenski optimizam (Sveta Gera), i odbacio iznuđena klimanja glavom (zajedničkog veleposlanstva sa BiH), a nije izgubio na ugledu, dok ona tiha većina, ionako ne mari za tu vrstu diplomatskih propusta, već s mnogo simpatija ipak podupire Predsjednika Republike, kada se on tuži da ga guraju u kut, preskaču bez potrebe ili ucjenjuju prijevremenim ostavkama.

U nekim ministarstvima već se obnavljaju pogubne teorije zavjera u istragama oko pojedinih novinskih napisa, koji su ipak vrlo dobronamjerni, čak i kada su vrlo kritični. Bez imalo samozatajnosti, neki politički i medijski neznanci, a novi miljenici i odabranici, mašu prenapuhanim profesionalnim životopisima, dok se neke provjerene buntovnike i znalce, koji su glasno podmetali glavu, i onda kada su mnogi iz ove pobjedničke oporbe tek vrlo oprezno šaputali po saborskim predvorjima, ponovno optužuje kao sluge mračnih sila. Glasnogovornici bez profesionalnog glasa, a doministri kao politički ministranti, u ulozi novih stranačkih nadglednika. Nema dvojbe da su neke činjenice - kao optužba da se iz tajnih službi još uvijek ne smije maknuti “ljude Đurđe Šušak” zbog toga što ih štiti savjetnik Predsjednika - za opće društveno zdravlje mnogo pogubnije, od bilo kakvih nespretnih ispada “dobronamjernih neznalica”, ali se javnost ravna prema onome što je očevidno, a ne prema nekim nedostupnim istinama, - kada se ponovno čini, da sve i svakoga, više zanima samo moć i vlast, a ne istina, pravda i demokracija.

Račan će imati mnogo muka da preokrene ovakve pogubne trendove, dok Mesiću odgovara politika iznuđenih, a kratkoročnih Vladinih odluka. Onaj tko bi se usudio osporiti njegovu ustavnu komisiju, odmah bi se sukobio sa svim zagovornicima civilnog društva, oni koji bi sada - možda i utemeljeno - dokazivali, kako se neki mediji osvećuju zbog toga što nisu dobili sve što su tražili, moraju računati s dodatnim inozemnim lekcijama, oni koji tvrde da nema novca za nove besplatne ručkove, stalno se sudaraju s optužbama da su izdali one koji su za njih glasovali u većini, dok Mesić ima vremena podmetnuti rame pod glavu svakog patnika, a prešutjeti sve što bi ga moglo previše obvezati. Njemu će malo tko zamjeriti što je odmah opomenuo Galića, zbog toga što ga nije slikao s azijatskom princezom, dok se nekima već smilio i Obrad Kosovac, samo zbog toga “što ga miče Račan”, a mnogi će biti vrlo ugodno iznenađeni, što se i Milka Mesić sjetila ispeći tortu za zagrebačku feštu slastica, kako bi već možda sutra, i ona sama igrala neku važnu društvenu ulogu.

Tako Vlado Gotovac ima pravo kada tvrdi da je ova vladajuća koalicija potpisala samo načelne dogovore, a nije utanačila prave sporazume o konačnoj podjeli i obnašanju vlasti, bar izmedu Pantovčaka i Markovog trga, pa dok neki žele otpisati, drugi očevidno pokušavaju zlorabiti Mesića, kao nekakva posvećena “predsjednička stranka” (HNS), pa se sve više priča, da su oni iskočili iz zagrebačkog vlaka, kako bi s novom Granićevom strankom, preuzeli predvodničku centrističku ulogu, dok bi Mesiću odgovarao svaki ishod, koji bi mu i u nedostižnom Zagrebu, osigurao bar djelomičnu političku potporu. PremaIo promjena, a previše političkih igara, oporba u vlasti, a vlast bez oporbe, previše partiokracije, a premalo civilnog društva, u čemu Račan ne uspijeva prevagnuti, ni kada je potpuno u pravu, a Mesić uspijeva obraniti i ono čega se načelno odriče. Čak i kada vrlo uspješno vlada (vanjska politika), ova Vlada ne zna prodati vlastiti uspjeh, dok Mesić još uvijek vrlo učinkovito troši preostale (pred)izborne zalihe.