Države se međusobno razlikuju po brzini reagiranja na političke probleme. Bivši japanski premijer Keizo Obuchi pao je 2. travnja u komu, 3. ga je zamijenio Mikio Aoki, šef tajništva vlade koja je pak sljedećeg dana podnijela ostavku, da bi 5. kao novi premijer bio izabran Yoshiro Mori. Usporedi li se taj primjer s Tuđmanovim kolapsom i Mesićevim izborom, potrošeno vrijeme nikako ne ide u prilog Hrvatske. Sa sličnim se vremenskim mukama susretala i Račanova vlada koja nije posegnula za institutom "tranzicijskog direktora" što je npr. posve uobičajeno pri preuzimanju vlasti u Americi.

Ovako je bila nastala svojevrsna entropija mandatnih ovlasti i proturječja s Mesićevim vizijama vlastite uloge u razdoblju između validnosti starog i opcionalnosti budućeg ustava. Nema zbora o tome da je pri izboru kadrova za ministarske funkcije pobijedio međustranački kompromis. Je li on veće jamstvo od stručnjačke logike, ubrzo će pokazati rezultati upravljanja zemljom. Kada je, recimo, 13. siječnja 1993. Warren Christopher bio pozvan na konfirmacijsko saslušanje pred senatski odbor za vanjske odnose, senator Jesse Halms ga je podsjetio kako odvjetnička kuća u kojoj je do tada bio zaposlen zastupa toliko mnogo japanskih klijenata da bi se to moglo i te kako nepovoljno odraziti na Christopherovu vjerodostojnost u obnašanju dužnosti američkog državnog tajnika, postavivši mu nakon toga još 400 dodatnih pitanja. U nas je eventualno takvo saborsko saslušanje supstituirano glasačkom prevagom mandatarskih stranaka.
Međutim, ono što je politički poučno u ovom slučaju nije sam taj formalni verifikacijski postupak, već izrečeni program koji vanjsku politiku pozicionira na posve nov način: "Prvo, mi moramo podići ekonomsku sigurnost Amerike kao primarni cilj naše vanjske politike." Međutim, nastavio je Christopher, nije dovoljno "artikulirati novu strategiju, moramo je također i opravdati američkom narodu". Na žalost, jačanje ekonomske sigurnosti izgleda nije ni primarnim ciljem unutarnje politike, već je to napor za centralizacijom vlasti, koju je "neplanirani" izbor Stipe Mesića za predsjednika države debalansirao. Mesiću ne odgovara pakt saborske većine s Ivićem Pašalićem i želi ubrzati promjene za koje nema alata jer je operativna vlast u rukama "premijerskog dua" Ivice Račana i Gorana Granića. Zbog toga u javnosti, pa i iz diplomatskih krugova (William Montgomery), stimulira tezu o potrebi demokratskog odlučivanja o tome treba li Hrvatskoj jaki premijer ili jaki predsjednik, što uopće nije bilo predmetom izborne debate, gdje se prezidencijalizam potpuno odbacio kao bilo kakva politička perspektiva.
Teškoću uistinu predstavlja budućnost legitimiteta predsjednika države koji se bira općim neposrednim izborima. Predsjednika kojega bira parlament ne obvezuje volja naroda u onoj mjeri kako to propisuje predsjednički sustav gdje izvršna vlast postaje dio respektivnog mandata. Je li Hrvatska premala država za dvije istodobne izvršne političke volje čak i u ovom tranzicijskom periodu u kojem se Račanova volja za vlašću zapravo temelji na Mesićevoj dobroj volji odricanja od prerogativa? Mesić ima mogućnosti Račanove smjene i raspuštanja Sabora, dok je još uvijek upitna Račanova moć zadobivanja dvotrećinskog parlamentarnog raspoloženja za detronizaciju Mesića. No kada bi sukobi između Račanova i Mesićeve konceptualizacije izlaska iz krize i krenuli u tom pravcu, takvi bi radikalizmi nanijeli političku štetu objema stranama u ovoj taktici kratkoročnog nadigravanja.

Jer dugoročno, biti na vlasti, samo po sebi ne donosi nikakav opći prosperitet što je dokazao Tuđmanov autoritarizam. Tuđman je imao vlast kakvu Račan i Mesić, nadajmo se, više nikada neće imati pa je osiromašio i unazadio Hrvatsku do krajnjih granica. Američki predsjednik Harry Truman je jednom izvrsno poantirao: "Okolnosti se mijenjaju, ali velika pitanja ostaju ista: napredak, blagostanje, ljudska prava, efikasna demokracija i prije svega — mir." Okolnosti su se u Hrvatskoj doista promijenile. Nema više Tuđmana, ali nema još ni napretka, ni blagostanja, ni prevelikih smanjenja kršenja ljudskih prava, ni učinkovitije demokracije — ali ima napokon mira i to na mnogo pravednijim osnovama nego s doskorašnjom protubošnjačkom figom u džepu.
Hrvatska prelazi veliki put od Miloševićeva domina do Hombachova dinama, ali umjesto da se novi lideri okrenu "imperativu hrvatskog vodstva" u regiji, što od njih traži međunarodna zajednica, oni vjeruju da ih jednostrano okretanje k Europi oslobađa dužnosti kreiranja vlastite unutarnje i vanjske politike. Danas je izgleda jedini neosporni hrvatski autoritet nadbiskup Josip Bozanić kojemu su se na Kaptolu poklonili i Račan i Mesić i Tomčić.