Kad u susretima sa njemačkim novinarskim kolegama ponekad govorimo o prilikama u Hrvatskoj oni se često čude nepromišljenostima verbalnih nastupa hrvatskih političara i nekih intelektualaca. Oni kao da najprije govore pa onda misle, i to ovo potonje ne uvijek. Ova brzina govornog reagiranja može u nekim slučajevima biti i simpatična. Ali u biti trebala bi važiti hrvatska narodna izreka: "Ispeci pa reci".
Samo nekoliko primjera. U natjecanju za predsjednika republike, na izborima koji su bili korektni, pobijedio je Stjepan Mesić, a izgubio Dražen Budiša. Međutim, vođa Budišina izbornog stožera prof. Zdravko Tomac proglasio je Budišu "moralnim pobjednikom". Da su izbori bili neregularni, da je Budiša u bilo čemu bio zakinut, ta bi kvalifikacija onda bila ispravna.
No to nije bilo tako. Mesića je izabrala većina naroda pa se i gubitnici trebaju tome pokoriti prema onoj: "Volja naroda, volja Božja". Veličina političara vidi se i u tome ako znaju priznati poraze. Uostalom, Budiša je dovoljno mlad za daljnja natjecanja u političkom životu Hrvatske.

Jarosne izjave Ivana Jakovčića (IDS) da će njegova stranka zatražiti autonomiju Istre ako se ne spasi Istarsku banku od fijaska, također ne spadaju u zbornik "mudrih izreka". Kasnije se ispričao, ali psihološki gledano time nije uklonio sumnje da stvarno zagovara nekakvu istarsku autonomiju, nekakav povlašteni položaj za Istru unutar u skoroj budućnosti novoj administrativnoj podjeli Hrvatske. Hrvatska je i previše mala država da bi mogla podnijeti svoju federalizaciju. Zahtjev o federalizaciji Hrvatske uskoro namjerava ukloniti i Stipe Šuvar iz programa svoje minijaturne stranke.
No, neki Istrijani (zašto ne Istrani?) kao da se žure "pobjeći" iz Lijepe naše i njihove. Njihovo shvaćanje "euro-regionalizma" posve je pretjerano. Euro-regije protežu se na granične općine (nikako ne županije ili pokrajine) s obje strane nekih zapadnoeuropskih državnih granica, a potpunim reprocitetom u pravima i dužnostima.
U istarskom slučaju to bi značilo da bi hrvatske, slovenske i talijanske granične općine činile jednu euroregiju, pa bi tako hrvatski i slovenski bio jezik sporazumijevanja, primjerice i u Trstu. Svatko tko i malo politički misli zna da su talijanski kapital i talijanska kultura bitno prodorniji od istovrsnih slovenskih i hrvatskih vrijednosti, što bi značilo da bi Talijani za kratko vrijeme mogli gospodarski i jezično "kupiti" slovenski i hrvatski dio Istre, a u istom razdoblju ni jotu odustati od svoje prevlasti u vlastitim graničnim predjelima prema Sloveniji i Hrvatskoj.
S velikim smo užitkom čitali ulomke iz knjige prof. Stanka Lasića "Autobiografski zapisi" kao i intervju koji je o njoj izišao u Globusu. On u njemu, među ostalim, tvrdi: "Mi nemamo... drugih mogućnosti da nađemo mjesto u svjetskom poretku, pogotovo u Europskoj uniji, osim moralnog ponašanja... Čak da imamo i slabiju ekonomiju nego što je imamo, čak da su u nas stvari još lošije nego što jesu, ako iza sebe imamo moralne principe, nama će se otvoriti vrata. Sigurno! Prema tome naš je adut moralno ponašanje".
Zvuči lijepo, ali nema veze sa zbiljom. Zapad i Europska unija zaista traže od onih koji žele pristupiti da poštuju stanovita pravila ponašanja u kojma se nalaze i neki moralno imperativi, ali prije svega zahtijevaju od tih kandidata da svojom ekonomijom i politikom budu što bliže državnim interesima atlantsko-europskih asocijacija. Važniji je bruto socijalni proizvod pridošlica nego moralnost njihove politike.

Upravo ovih dana u Bruxellesu su počeli pregovori EU-a s Turskom o kandidaturi te države za ulazak u Uniju. Gotovo svim svojim datostima u unutarnjoj politici (primjerice: razina poštovanja ljudskih i manjinskih prava kao i odnosi države prema medijima) Turska se nalazi daleko iza Hrvatske, ali ona je kao članica NATO-a važan čuvar zapadnih interesa na granici prema Bliskom i Dalekom istoku i to je čini važnom za članstvo u Europskoj uniji koja se ipak nećka da je primi, ali će to pod pritiskom Amerika učiniti prije ili kasnije, očito prije nego to će to uspjeti Hrvatskoj.
U Partnerstvu za mir nalazi se Rusija koja ovih nekoliko posljednjih mjeseci krvavo guši ustanak Čečenaca. Nedavno smo doznali da su je u tome pomagale neke tajne službe zapadnih država. Za Moskvu su pobunjeni Čečenci teroristi, za veći dio Čečenaca borci za neovisnost, ali Zapadu je važnije zadovoljiti novog "uračunljivog" ruskog predsjednika Vladimira Putina, nego poštovati barem načelo nemiješanja u taj genocidni sukob na Kavkazu. Rusija je kao atomska sila i riznica prirodnih resursa mnogo važnija za "moralni" zapad od bilo kakvih kavkaskih boraca za slobodu. Doduše, Vijeće Europe oduzelo je Rusiji pravo glasa, ali ona će to "preboljeti", pa će to pravo kasnije dobiti kad "sredi" Čečence.
Pitamo se: hoće li zapadni vojni zapovjednici KAFOR-a biti pozvani na Haaški sud zbog toga što se na području njihova djelovanja događaju ubojstva? Hoće li američki predsjednik Bill Clinton biti izveden pred bilo koje sudište zato što je kao posljedica američkih sankcija protiv Iraka i Kube u tim zemljama doslovno "pocrkalo" na desetke tisuće djece? Ni govora. Jedan "moral" važi za gospodare svijeta, drugi za ostalu raju.