Bijeli džipovi samo su malo pomogli Hrvatskoj. Spaljena sela, protjerani građani, kuće pretvorene u ruševine bile su tek bilješke u notesima Ijudi iz bijelih džipova. Hrvatska ih nije voljela jer nisu uspjeli zaustaviti rat i zaštititi Ijude, a sve patnje što su ih vidjeli danas izgledaju kao nakaradna predstava kojoj su oni bili povlaštena publika. Poslije se promijenila boja džipova, došli su i vojnici, ali je njihova uloga ostala ista - gledati.

To je točno, kao što je točno da u opisima zločina postoje i nevjerojatne priče, nalik onoj o prodaji organa. No, ne treba zaboraviti da se, danas nevažno zbog čega, nismo suočili s istinom koja, ako jest istina, ne može služiti na čast ni hrvatskim braniteljima, ni Hrvatskoj. Jer, krije li gospićka Obradović varoš zločin, on nikakvom šutnjom ne može Hrvatskoj postati onaj simbol obrane kao što je to Trpinjska cesta. No, mračnom tajnom može umanjiti herojstvo njezinih branitelja. Ono što boli jest činjenica da baš nekadašnja publika našega stradanja ima pravo podsjećati nas na savjest od koje smo okrenuli glavu. A za to smo sami krivi.