Završetkom rada takozvane Mesićeve radne skupine za prijedlog izmjena Ustava Republike Hrvatske završena je tek prva etapa dotjerivanja temeljnog zakona države. Dalje valja očekivati, u najmanju ruku, živu javnu raspravu te na posljetku finalizaciju dokumenta kada konačno uđe u saborsku proceduru. Očekujući, dakle, moguće odjeke recepcije teksta šestočlane skupine koju je oformio predsjednik Mesić, iako je u početnom “zagrijavanju” već vidljivo nekoliko udarnih točaka oko koji će biti i sporenja, valja kazati da je prva faza “ustavotvorne reforme” zaključena s tri više političke nego pravne poruke.

Poznati hrvatski pravni i politički teoretičari, poput primjerice Ivana Padjena, Ivana Prpića, Tome Jantola i Miomira Matulovića, takoreći su pledirali na obazrivost u pristupu toj materiji, ne dovedeći pritom u pitanje nužnost promjena koje će Ustav učiniti transparentnijim i manje podložan političkom arbitriranju. Promjene, dakle, da ali prvenstveno kod onih članaka i odredbi kojima je život, odnosno politička praksa “otkazala poslušnost”.

Druga je poruka “konačnog nalaza” radne skupine kojom je predsjedao profesor Mratović što je uspjela locirati ključne točke oko kojih se u raspravi o ustavnim promjenama primarno treba koncentrirati. To su, prije svega, smanjenje ovlasti predsjednika i jačanje parlamenta, odnosno u dobroj mjeri detaljiziranje suodnosa predsjednika države, Sabora i Vlade. Odredujući “gabarite” takvih odnosa ili, bolje rečeno, nudeći jednu od mogućih varijanti parlamentarnog sustava koju je konzistentno izvela do kraja, predsjednikova radna skupina “prisilit će” praktički i icoalicijsku radnu skupinu i sve buduće sudionike rasprave da ili predlože izmjene nekih detalja ili ponude potpuno novi koncept parlamentarnog ustroja zemlje. Ali, u svakom slučaju, “toplu vodu” kada je riječ o otklanjanju kvara u hrvatskom ustavno-političkom stroju neće morati otkrivati. Čak ni oni koje može zavesti sugestija američkog veleposlanika u Hrvatskoj Williama Montgomeryja da hrvatski građani moraju odlučiti žele li snažnog premijera ili snažnog predsjednika. Američki veleposlanik, naime, zaboravio je različitost američkog i europskih političkih sustava, ali i to da američkom predsjedniku politički kontrira Kongres, pa da stoga u zemlji gdje i nema premijera (kao trećeg “faktora”) ima snage koja će obuzdati predsjednika, kao što on u određenoj mjeri obuzdava i parlament.

I treće, možda je najvažnija poruka Mesićeve radne skupine upravo ona koja se ne da izravno iščitati iz ponuđenih. rješenja, ali je praktički sadržana u svemu što piše u javnosti predočenim materijalima. Riječ je o činjenici da ma kakav Ustav bio, on sam po sebi neće biti i garancija da će se postupati po njegovu slovu i duhu. U ljudskom društvu, naime, nema tako savršenog akta koji ne mora prolaziti životnu provjeru, prepunu međuljudskih kontakata koji se reflektiraju na njihove institucije i čitavu društvenu zbilju. Jer, upozoravaju na to sada uglas profesori Maratović, Smerdel i Bačić, te ostali članovi radne skupine, koliko god mana imao i važeći Ustav iz 1990. godine, odlučujuću riječ imala je politika, politički odnos snaga te ćud političke vrhuške na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Nema razloga da tako ne bude i kada se usuglase sve moguće skorašnje ustavne promjene. “Čuvari” duha i slova temeljnog državnog dokumenta koji postavlja pravila igre za politiku i zakonodavstvo opet će biti političari, posebno oni s institucionalnom moći, pa će od njihove mudrosti i pragmatičnosti zavisiti koliko će UstaV doista “držati vodu”.

To bi, svakako, u onome što slijedi do kraja procesa “ustavotvorne reforme” valjalo imati na umu. Ako je njen cilj; prije svega, učiniti politički sustav prohodnijim i jasnijim, smanjiti ovlasti instituciji predsjednika te ih preraspodijeliti na više institucija koje bivaju prisiljene suradivati i dijeliti odgovornost, to može biti dovoljno za prestanak kontraproduktivnih “svađa” oko pravog centra moći i solidan temelj za političku utakmicu u kojoj bi, bez spoticanja o proceduru; u konačnici trebala pobijediti najbolja rješenja ma otkud dolazila.

Drugim riječima, za iaspravu o ustavnim promjenama u ovom trenutku nije nevažno, ali nije presudno, da li će, kada je riječ primjerice o ukidanju Županijskog doma sabora, radnu skupinu podržati zamjenik premijera Goran Granić, a suprotstaviti joj se Katica Ivanišević, Zlatko Tomčić i Vesna Pusić. Ili, kada je riječ o vrhovnom zapovjedništvu oružanih snaga, kada radna skupina predloži za tu funkciju predsjednika da li će nasuprot njoj stajati predsjednik Sabora Tomčić i ministar obrane Jozo Radoš. To su sve pitanja koja će, kao i mnoga druga koja se otvore u javnoj raspravi, trebati kroz tolerantan i argumentiran dijalog temeljito pretresti. Ali, zbog onoga što dolazi poslije, kada na red dođe “implementacija” Ustava, svi sudionici javne rasprave moraju biti svjesni odgovornosti da će ih rješenja koja budu usvojena morati politički nadživjeti i da udaraju temelj koji će poduprijeti proces demokratizacije i državnih institucija i (civilnog) društva u cjelini.

Hrvatska ima jedinstvenu priliku da nadoknadi propušteno na demokratskom i politički modernizatorskom planu u posljednjih deset godina. I izmjene Ustava trebale bi dati svoj “doprinos” tome. Premda se sad mogu čuti prigovori kako je najprije politika trebala dati okvire za ustavne promjene, a da su se tek poslije trebali očitovati pravni i ustavni teoretičari, iskorak Mesićeve radne skupine dragocjen je putokaz za sve koji će sudjelovati u skorašnjoj javnoj raspravi. Napravili su dobar posao, postavili pravila igre koja valja respektirati, pa svi oni koji hoće ići mimo ili protiv njih trebat će se dobrano potruditi da ponude i približno valjane argumente.