Prvi Merlićev “Dnevnik”, a mnogo više od običnog “Dnevnika”, konačna pobjeda televizijskog profesionalizma, a prvorazredni ekskluziv iz političke radionice Predsjednika Republike, u višestrukom medijskom preokretu, koji je jednu poznatu medijsku priču neočekivano uzvisio do očekivanog političkog obračuna, pa se čini da će puna istina o osporenoj preprodaji “Večernjeg lista” presudno promijeniti hrvatski politički krajobraz. Ne više samo priče i glasine o podzemnim podvalama HDZ-a, ili optužbe bez pravih dokaza, a prozivke bez ikakvih posljedica, već hrvatska afera Watergate, neposredno s Pantovčaka, a u znaku izravnog Tuđmanovog blagoslova i režiji svemoćnog Ivića Pašalića, koji će prvi put morati odgovarati za ono što se stvarno može pouzdano dokazati, ukoliko odgovarajući saborski odbor konačno pristane na osporenu uskratu njegovog zastupničkog imuniteta.

U tom Mesićevom televizijskom istupu konačno je rastjerana magla koja je do sada skrivala pravu istinu o pretvorbi “Večernjeg lista”, dok je sveznajući “Nacional” odmah objelodanio zapis onih Tuđmanovih magnetofonskih vrpci, koje bjelodano dokazuju da se iza Zubaka i Nuića, od samoga početka, skrivao nezaustavljivi HDZ. Ovaj Predsjednik Republike ponekad rabi prejake riječi, ali se ipak čini da ovom prigodom Stipi Mesiću treba vjerovati bez ostatka, kada je tako otvoreno progovorio o “zloporabi položaja” i “notornoj podvali”, koja će saborsku raspravu o tajanstvenim vlasnicima “Večernjeg lista” pretvoriti u očekivanu policijsku istragu.

Tako se konačno zakotrljala ona prava priča koja mora ubrzati i odgođenu reviziju pretvorbe, dok će se i neodlučna Vlada morati odvažiti na otvoreni povijesni obračun sa svekolikim Hadezeovim naslijeđem, u ovom osobito izazovnom trenutku, kada se jedna zločinačka, klevetnička i pljačkaška grupa pokušava vratiti na političku scenu, otvorenim pozivima na javne pobune i nemire, pa su se tako još jednom pokazala sva žalosna ograničenja dosadašnje politike dobre volje i nove građanske pristojnosti. Ona u ovoj zemlji kao da ohrabruje samo one zlosretnike koji histerično podgrijavaju poznate demagoške priče o novovjekoj nacionalnoj izdaji, pa će Račan biti prisiljen mnogo odlučnije balansirati na onoj oštrici noža koja razdvaja nedodirljivo pravo na demokratsko političko neslaganje od nedopustivnog izazivanja takvih javnih nereda i nemira, koji mogu konačno poslužiti kao ideološki kvasac za provalu otvorenog nasilja, pa čak i naručena politička umorstva, kako se to otkriva iz izvora nekih inozemnih obavještajnih službi (Nijemci), koje su već upozorile da Stipu Mesića i Ivana Zvonimira Čička (a možda ne samo njih) treba mnogo bolje, sustavnije i opreznije štititi i zaštititi.

I dok je još nedavno Račan tvrdio kako ne treba “nervozno reagirati na svaki politički ekstremizam”, sada ipak postaje bjelodanim da neke stvari, pojave i ljude treba natjerati pred vlastito povijesno ogledalo, kako se u svakoj političkoj raspri ne bi odmah zaprijetilo potezanjem oružja. U razgovoru koji je vodila s “Glasom Amerike”, Đurđa Adlešić vrlo ozbiljno tvrdi kako se “neke ozbiljne institucije već ozbiljno bave” nekim opasnim izjavama, a pri tom izriče neke dodatne političke opomene. Ova zemlja nema vremena za beskonačne provale osobnih političkih strasti u stalnim političkim odmjeravanjima dva “suprostavljena brda” (Pantovčak i Markov Trg), budući da niti Mesić, a niti Račan, nisu nipošto dobili mandat za uzaludne ručkove pomirenja, dok vrije socijalni kotao, a prijeti desničarski revanšizam.

Nema dvojbe da Račan ima pravo kada se tuži na “iznuđene odluke” koje je praktički nemoguće izbjeći u ovakvim složenim prilikama, ali se ipak čini, da bi morao prihvatiti i neke kritike koje su izrekli i Stipe Mesić, i neki Premijerovi vlastiti koalicijski partneri, dok bi Mesić ipak morao prestati tako očevidno uživati u svojim stalnim medijskim pobjedama. Ova Vlada ipak nije zastala samo na pukoj “inventuri problema”, kako je to nepravedno ustvrdio Stipe Mesić, već je ipak progurala prekretnički budžet, ograničila političku raskoš, vratila neke državne dugove, i postavila nove ljude, bez obzira na sve prigovore o partiokratskoj samovolji, vlastohlepnoj tvrdoglavosti, nepotrebnom oklijevanju, amaterskoj pripremi zakona i potpunom nepoznavanju medija, dok tek treba vidjeti što znači Mesićev zagovor novog “antidepresijskog programa”, koji ipak smrdi na “programiranu inflaciju”.

Pa ipak, ono što je Mesić izložio kao mogući nacrt svenacionalnog programa, gotovo se u dlaku poklapa sa onim što je rečeno i na Velikom vijeću HSLS-a, a ne samo s onim što propovijeda preporođena “Hrvatska narodna stranka”, kojoj Vesna Pusić, poslije Stipe Mesića, tako otvoreno nudi preporodno pobjedničko samopouzdanje. U svom prvom postizbornom medijskom istupu, Budiša je odlučno podržao neodlučnu Vladu i pohvalio sporovoznu koaliciju, a ipak ponovio neke vrlo osobne političke sudove o promjenama Ustava, krivici Blaškića i prekopavanja Domovinskog rata, dok su prvaci prvog Račanovog koalicijskog saveznika odlučno zatražili da se ubrza Zakon o reviziji privatizacije, HTV u i lokalnoj samoupravi, u otvorenom dosluhu s onom vrstom javnih kritika, koja od ove Vlade traži da mnogo odlučnije raskine sa prošlošću, a odustane od pretjeranih ovlasti i vlasti, za sada samo u zagovoru lokalne samouprave, a već sutra i u konačnom kompromisu oko podjele državne vlasti.

Nužno primirje Račan sada mora biti mnogo odlučniji u onome što bi inače tražilo mnogo strpljive primišljenosti, a mnogo oprezniji u onome, što osobno smatra preduvjetom svake demokratske učinkovitosti. Odmah sa Zakonom o reviziji privatizacije, bez obzira na sve dodatne nepravde, prigovore svijeta, ili beskonačne saborske rasprave, a malo, iii ništa, u očekivanoj obnovi priča o apsolutnoj parlamentarnoj demokraciji, kako bi ova “nova dogovorna politika” višestranih supotpisa, postala obvezatnom i prije konačnih ustavnih promjena. Pa ipak, u znaku nove političke sloge, kao konačnim dokazom da su Pantovčak i Markov trg ipak morali potpisati privremeno primirje čim su se suočili sa obnovom višestrukih javnih nezadovoljstava, a ponovno otkrili svog zajedničkog političkog neprijatelja. U neočekivanoj političkoj nuždi, a neizbježnom medusobnom popuštanju.