Jutarnji list: 20. 4. 2000.
Ni nakon tri strahovite bankarske krize Hrvatska nema vjerodostojan sustav osiguranja štednje
Piše: Ratko Bošković
U bivš
oj Jugoslaviji za štedne je uloge u bankama jamčila Federacija: koliko je to jamstvo vrijedilo, građani su otkrili kad se Federacija raspala i ostavila poslovne banke praznih trezora. Nova hrvatska država, želeći dokazati kontinuitet državnosti, preuzela je obvezu da isplati svu iščezlu štednju iz banaka na hrvatskom tlu: ta će operacija, kad se za dvije-tri godine okonča, hrvatske porezne obveznike ukupno stajati 4,7 milijardi američkih dolara.No, Republika Hrvatska nije doista isplatila izgubljenu šted
nju (kao i danas, većinom deviznu), nego je za nju izdala dugoročne obveznice. Međutim, nije ih dala vlasnicima nestale štednje, štedišama, nego ih je povjerila poslovnim bankama i proglasila specifičnom vrstom novca, kojom se od države mogla kupovati bivša društvena imovina u procesu pretvorbe u privatnu.Tako su nastali hrvatski tajkuni. Obveznice javnoga duga za "staru štednju" banke su posuđivale vrlo jeftino povlaštenim direktorima poduzeća koja su bila vlasnici tih istih banaka (što se u financijskom žargonu naziva bankarskim incestom), da pokupuju svoje tvrtke i da, zauzvrat, dopuste direktorima banaka da zadrže svoja mjesta.
U svibnju 1994. u Hrvatskoj je uveden moderni mehanizam osiguravanja bankovnih štednih uloga. Osnovana je Agencija samo s tom z
adaćom, banke su joj počele plaćati premiju za osiguranje najprije depozita do 50.000, a kasnije i do 100.000 kuna. Za obveze te agencije, piše u Zakonu, jamči država.Kad je domino-efekt druge hrvatske bankarske krize bacio u bankrot 17 banaka i štedionic
a, Agencija i država našle su se u obvezi da za osiguranu štednju isplate još oko 400 milijuna dolara. Agencija taj novac, dakako, nema.Nema ga, među ostalim, i zato što od početka nije poštovan Zakon koji kaže da će visina premija za osiguravanje štednje
biti "u skladu sa stupnjem rizika kojemu je Agencija izložena u pojedinoj banci i štedionici." Male premije koje su banke uplaćivale, nisu dovoljne ni za djelić isplata propale štednje, a HDZ-ova vlast nije predvidjela ni reosiguranje Agencije.Administrac
ija premijera Račana našla se u nezavidnoj situaciji. Kad bi je neki štediša neke bankrotirale banke tužio sudu, s lakoćom bi postigao ovrhu nad državnim proračunom. Zakon je tu doista nedvosmislen. No, ministar Crkvenac neformalno je otkrio javnosti da Vlada razmišlja o tome da i novu štednju propalih banaka pretvori u "staru" te da je isplati tijekom pet godina, uz pomoć državnih obveznica.Kruže glasine da bi to mogle biti euro-obveznice s kamatom od sedam posto koju Hrvatska inače postiže na međunarodnom tržištu novca. Kada bi obveznice doista bile nominirane u devizama, kada bi doista nosile pristojnu kamatu i kada bi ih doista dobili na ruke pravi vlasnici propale štednje (a ne da njom ponovno manipuliraju banke), bilo bi to za štediše relativno povol
jno.Ali, ostaje krupan problem: Hrvatska i dalje nema vjerodostojan i učinkovit sustav osiguravanja bankovne štednje! Poslije svega što se dogodilo, danas je svakome kristalno jasno: ako još neka banka ili štedionica ode u bankrot, njezini štediše svoj osigurani depozit neće naplatiti najmanje pet-šest godina!
Dok je država ne isplati, osigurana štednja ne nosi zaradu, velikom brzinom proždiru je devalvacija i inflacija kune... Ne čini se pretjeranom procjena da zbog neodgovarajućeg osiguranja domaće štednje Hrvati četiri milijarde maraka drže u inozemnim bankama.
Račanova vlada i Ministarstvo financija na čelu s profesorom Matom Crkvencem s nezadovoljstvom su reagirali na prijedloge da država odmah isplati svu osiguranu štednju u punoj deviznoj protuvrijednosti, makar se zbog toga morala dodatno zadužiti u inozemstvu: Vlada procjenjuje da joj je povoljnije i pametnije zadužiti se u zemlji, nego u inozemstvu.
Taj zaključak sadrži dvije krupne pogreške. Prvo, Vlada ne smije svojim građanima izdati obveznice lošije kvalitete od onih koje prodaje inozemnim ulagačima, a u tom slučaju svejedno je gdje se zadužuje. Drugo, dosadašnje iskustvo s isplatom osigurane štednje pokazalo je da gradani polovicu isplaćenog novca ponovno oročavaju u hrvatskim poslovnim bankama
.Ako bi se, dakle, hrvatskim štedišama vratio novac koji bi Vlada posudila u inozemstvu, on bi ostao u domaćim gospodarskim tokovima i pomagao bi zemIji da se ekonomski oporavi. Ministar Crkvenac stoga bi vlasnicima osigurane štednje trebao odmah ponuditi da izaberu izmedu isplate u gotovini, koju bi Vlada posudila u inozemstvu, i isplate u prvorazrednim državnim obveznicama.
To rješenje bilo bi dobro i za državu i za štediše. Povjerenje građana u hrvatske banke bi ojačalo, štednja bi se u većoj mjeri vraćala u zemlju. Ali, država hitno mora sustav štednje utemeljiti na tržišnim načelima i bankovne depozite osigurati tako da se nova štednja u Hrvatskoj više nikada ne pretvori u staru.