Prije su to bile pučke veselice s volovima na ražnju, a sada dijetalni ručkovi na elegantnom Pantovčaku, kao dodatni dokaz, da i politika, a ne samo ljubav, prolazi kroz želudac. Bar u ovoj novoj Hrvatskoj, u kojoj su u najužem političkom vrhu, zaredali brojni ritualni objedi u znaku vrlo žestokih rasprava, neizvjesnih dogovora i vrlo dvojbenih pomirenja, na onom starom i ozloglašenom mjestu, a u znaku novih potpitanja oko potpuno nove raspodjele moći. Mesić, Račan i Tomčić, pa Mesić i Račan, pa Mesić, Budiša i Adlešić, saveznici i suparnici, koji prije svih vladinih sjednica, službenih predsjedničkih odluka, i najšire saborske rasprave, donose sve bitne odluke o budućoj hrvatskoj političkoj arhitekturi, bar u ovim prvim mjesecima, kada se bjelodano otkriva, koliko su se nove pobjedničke stranke nedostatno i nepotpuno pripremile za puno preuzimanje vlasti, a stranački prvaci ostali nemoćno nedorečeni u dosljednoj primjeni predizbornih obećanja. Hrvatska tako još jednom počinje iz početka, dok je puni razmah demokratske svakodnevice, ponovno odgođen za neka bolja vremena, nakon što se bar u najužem vrhu, konačno ne okončaju ti prvi pravi dogovori o novim pravilima igre.

U svemu tome neke prevažne stvari već su dobile svoje neočekivane, a konačne potvrde. U neprestanim odmjeravanjima između “poluparlamentarne” i “polupredsjedničke” Hrvatske, prevladala je teza o neizbježnoj podjeli vlasti između Markovog trga i Pantovčaka, koja se u općim sukobima oko kontrole tajnih službi, potvrdila kao praksa obvezatnih supotpisa, a u znaku svojevrsne “konsenzualne vlasti”. Za sve i svakoga, neka osobita prava, a nikome ona konačna riječ, baš kao šta je to predložila Mesićeva ustavotvorna grupa. Neka vrsta “dogovorne politike”, bez otvorenih demokratskih sučeljavanja, u znaku početne, a pogubne, podjele najvažnijih medija, kao ekskluzivnih glasnogovornika, i obvezatnih pripremnih dogovora, koji odmah stiču neposrednu izvršnu snagu. U dodatnoj podjeli ovlasti između onih koji su izravno zaduženi za pojedine važne odluke i imenovanja, i onih koji će obvezatnim supotpisom ipak zadržati svojevrsno pravo veta, pa su tako svi dobili svoj komad kolača, a sačuvali slobodu da prekapaju po tuđem tanjuru.

Tako su za Mesićevim dijetalnim stolom već praktično okončane neke bitne promjene Ustava, prije kao osobni kompromis, nego li potvrda predizbornih obećanja, u čemu je Mesić višestruko pokazao da ga se ne može tako olako otpisati, a Račan još nije potvrdio da ova Vlada može sama vladati, dok se u tu opću političku utrku, iznenada uključio i Dražen Budiša, koji se priključio Mesićevom presudnom stolu, čim je postalo bjelodano, da se Mesića ne može ni slomiti, ni preplašiti, a HSLS-u prijeti začelje u raspodjeli preostalih državnih položaja. Osobito onih u tajnim službama, za koje je već poslije izbora, Dražen Budiša pokazao osobito zanimanje, bez obzira što se već i sama Đurđa Adlešić, pokazala osobito moćnom, spretnom i promišIjenom u dosadašnjim javnim nadmetanjima oko presudnih špijunskih pitanja. No Sabor je jedno, a neposredni uvid i izravna kontrola, nešto sasvim drugo, pa je Budiša očevidno stisnuo zube, kako bi “kao moralni pobjednik” pristupio pravom pobjedniku, bar kao prvom među jednakima, ako već ne i onom jednom jedinom, koji se izborio za nedodirljivo pravo da sam za sebe određuje tempo poželjnih političkih promjena.

I Mesićev Pantovčak tako prerasta u mjesto presudnih političkih hodočašća, dok se Predsjednik Republike sa dosta uspjeha pokušava nametnuti kao moralni sudac, koji će uvijek naći vremena za dodatnu odlučnost (slučaj “Večernji list”), i nezaobilaznu dobru volju, pa iz dana i dan prima razne grupe stradalnika i nesretnika, invalida i radnika, kojima nudi rame za plakanje, dok Račanova vlada još uvijek plaća debele kamate za neke prve neoprezne izjave, koje su u svojim nepotrebnim neoliberalističkim ispadima, zgranule sve one koji su od ove koalicije očekivali mnogo više “socijalne topline”. U taj je raskorak, sada snažno zakoračio Budiša, koji je gotovo u istom dahu, Mesiću prigovorio zbog prevelike osjetljivosti na kritiku, i nepotrebnih “obilazaka bivših jugoslavenskih republika”, a onda priznao da je Mesić već prevagnuo i pobijedio, budući da i Budiša više ne zagovora hitne promjene Ustava. Za sada s Mesićem u dogovornoj podjeli vlasti, a o “čistom parlamentarizmu” tek u odgođenoj saborskoj raspravi pri kraju prvog Mesićevog mandata.

Kada već nije pobjednik, Budiša se želi potvrditi kao posrednik, koji načelno vrlo tvrdo podupire Račana, ali ne misli ratovati s Mesićem, pa prihvaća novu podjelu vlasti, dok neki istaknuti članovi HSLS-a, koji igraju veliku javnu ulogu (Đurđa Adlešić, Vesna Cvjetković-Kurelec) zbog njihovih nepotrebnih sukoba otvoreno opominju “obadva brda” (Pantovčak i Markov trg) ili pak tvrde kako u nekim osobito osjetljivim pa i spornim poslovima (diplomacija) sjajno surađuju s Mesićem. Nova dobra volja, a dodatna trka za stranačkim političkim probicima, pa Dražen Budiša, koji je i prije tvrdo branio ideju “političke Vlade”, sada i u tajnim službama, i u diplomaciji, traži dodatne kolače, u znaku vrlo dvojbenih poruka. Tako opravdano tvrdi da “hadezeovci i bivši komunisti” ne mogu ostati oni jedini diplomati, ali ipak zastaje na pola puta, kada traži da i njegovi vlastiti stranački početnici zadrže pravo na istu patriotsku nedodirljivost.

Konsenzualna podjela vlasti, ali ne i konsenzualna demokracija, a pogotovo civilno društvo, u čemu se najvažnije stvari odlučuju na ritualnim ručkovima pomirenja, pa tek onda u Vladi i Saboru, većma za one s knjižicom, a tek iznimno i za druge pobornike “novoga smjera”. Ne samo Budiša, čija je stranka prije posljednjeg raskola, imala nekih osam tisuća “pravih članova”, dok je za novu koaliciju kako je to zbrojio Nenad Zakošek glasovalo ukupno 1.133.136 ljudi, koji su podjednako žudili za promjenom, i borili za novu vlast, pa imaju pravo na podjelu nove vladajuće odgovornosti, a ne mogu ostati samo pukom glasačkom mašinom. Nova se hrvatska politika više nikada ne smije samodopadno iscrpsti u nedodirljivim samopotvrdama posvećene stranačke nomenklature, budući da od osobnih dogovora o imenovanju šefova tajnih službi, do nekih novih privatnih odluka o poželjnoj preprodaji nekih drugih dnevnih listova, vode slični politički putovi. Hrvatska se nije pobunila samo zbog isprazne želje za pukom promjenom vlasti, već punog procvata demokracije, potvrde osobnog dostojanstva, vladavine prava, općeg blagostanja, europske budućnosti i sna o civilnom društvu.