Hrvatska financijska situacija i pregovori Vlade s MMF-om o tome kako odrediti i voditi ove i iduće godine ekonomsku politiku zemlje, prava je bitka za vlast, a ne off-line borba između Pantovčaka i Markova trga. Ministar financija Mate Crkvenac i prvi čovjek hrvatske središnje banke Marko Škreb nisu otišli u Washington na proljetno zasjedanje UN-ovih samostalnih agencija jer su njima ionako već dobro poznati uvjeti koje nameće MMF za dobivanje stand by zajma koji se obično daje za teškoće u platnoj bilanci.

Prošlotjedno sotoniziranje MMF-a u Washingtonu, kada su prosvjednici tražili ukidanje te institucije ili drastičnu promjenu njezine politike optužujući globalne financijske menadžere i vlastodršce da jednako poput WTO-a djeluju u korist privatnog kapitala, pojedinih država i multinacionalnih kompanija, može se nekome činiti kao naivni ludizam našeg vremena kada ne bi i ekonomisti poput Jeffryja Sachsa i Paula Krugmana optuživali MMF za neprimjerenu krutost prema onima koji trebaju njegovu pomoć. Premda je Michael Walton, direktor u Svjetskoj banci za sektor smanjivanja siromaštva, izjavio novinarima kako MMF i Svjetska banka apsolutno nisu krivci za ekonomske probleme država koje koriste njihove zajmove, novinari su ostali na stajalištu, kao i ljudi koji su prosvjedovali u Washingtonu, da ememefovski uvjetovani krediti i pomoć zapravo pokreću kotač dugova i problema.
Uostalom, kritike na račun 50 godina stare Svjetske banke i MMF-a koji bi trebali, uz WTO i još neke krhke globalne institucije, predstavljati svojevrsni gremij za stabilan globalni razvoj preko stvaranja pravila i režima za globalnu trgovinu, financije i ulaganja dolaze i slijeva i zdesna. Predsjednik Clinton je već prije šest godina na sastanku G-7 u Napulju zatražio duboku reformu MMF-a zbog njegovih propusta u Rusiji, Brazilu i velikih pogrešaka u Africi.
U američkom Kongresu ne sjede ljevičari, ali je i Kongres u ožujku uputio zahtjev za totalnim redefiniranjem MMF-a. Povjerenstvo američkog Kongresa smatra da se MMF pretjerano miješa u unutarnje poslove država s kojima posluje i ne uspijeva im pomoći da riješe krize s kojima su suočene. Kako zahtjev za uključivanjem MMF-a dolazi od države same, onda se ovisnost o "receptima" MMF-a ne tumači kao prijetnja suverenosti iako su ograničenja velika, a ekonomska ortodoksnost MMF-a nepopustljiva pa je državama teško voditi svoju vlastitu politiku.
Smisao MMF-a — za samu njegovu perzistenciju — jest trajno osiguranje povoljnog ozračja za kredibilnost ulaska kapitala u neku državu, a ne za prioritete njezina stanovništva! To nije tek osamljeno mišljenje Fidela Castra ili američke "Lige mladih komunista" nego socijetalni efekt globalizacije koji nadilazi granice bretonvudskih struktura.
Poruke MMF-u s antiglobalizacijskog skupa u Washingtonu mogle bi se pokazati aktualne i u Hrvatskoj. Prije nego što je otišao iz Hrvatske, predstavnik američke sindikalne središnjice AFL-CIO Rudy Porter pozvao je hrvatsku javnost i njezine političare da ne koriste kredite MMF-a jer uvjeti pod kojima se oni dobivaju ne mogu pomoći državama da se oporave.
Porterovim savjetima mogla se je pridati veća pažnja jer iza njih stoji kredibilitet i iskustvo vrlo utjecajne američke sindikalne federacije AFL-CIO koja dobro poznaje politiku MMF-a i Svjetske banke jer su usmjereni na financijski rast, međunarodnu kompetitivnost i osiromašenje radnika.
Estonija nije prihvatila pravila MMF-a za izlazak iz krize, ali je danas jedina baltička država koja je uspjela oživiti svoju ekonomiju. Porterov savjet očito nije poslušan, Hrvatska pregovora s MMF-om o novom stand by aranžmanu. Kreditomanija se najčešće završava ishitrenom rasprodajom privredne supstancije. MMF želi kontrolirati monete malih država kako joj one ne bi pobjegle u inflaciju i devalvirale strana ulaganja, zato mu nije interes da se Hrvatska razvija i kroz emisiju svoje valute.

Budući da u Hrvatskoj većina zaposlenih radi tek za hranu i pokrivanje režijskih troškova, ne bi li se razvitak brodogradnje ili neke nove industrije mogao pokrivati kontroliranom emisijom kune? Tako da svojim novcem kupujemo svoju robu, a novostvorenim globalno konkurentnim proizvodom dolazimo do deviza? Nama se sada ništa ne isplati proizvoditi jer je kuna preskupa u odnosu na robu koju se može kupiti jeftinom stranom valutom.
Na koncu nam se neće isplatiti ni kuna pa ćemo se odati pijanoj rasprodaji svih mogućih resursa samo da si državni aparat osigura novac za "struju i vodu". Održavanje zabetonirane kune da bi se njome dizali krediti ili u inozemstvu kupovala hrana, te šopala beskrajna proračunska potrošnja — ne jamči hrvatski strateški "new deal".
Ne plediram za destabilizaciju kune ili promjenu tečaja nego za veće pouzdanje u vlastiti novac, jer ako smo do sada potrošili 5,5 milijardi dolara za saniranje bankarskog lopovluka, što li se je moglo postići da se bar dio novca upotrijebio za tehnološku i upravljačku modernizaciju Hrvatske.
Jasno je da se zaduživanje kod samih sebe ne bi ni po koju cijenu smjelo prepustiti tajkunima i njihovim bankarima koji su proteklih deset godina dokazali da im do naroda i njihove privrede i države nije ni najmanje stalo. Ali gdje su kadrovi općeg dobra?