Ivica Račan ovoga je puta sasvim u pravu: na djelu je treniranje hrvatskog događanja naroda, doslovce po uzoru na ono kakvim se služio Milošević. Miting protiv suradnje s Haškim sudom, održan u Gospiću, bio je vrhunac događanja branitelja koji u posljednje vrijeme pokušavaju zapaliti Hrvatsku. Njihovo razigravanje po Lici može se smatrati drugom rundom crnog marša na Zagreb, repetiranjem nedavnih ekstremističkih demonstracija pred američkom ambasadom povodom haške presude generalu Blaškiću. Nastavak vjerojatno slijedi na nekom drugom mjestu, već se nudi Vukovar, govori se i o Zagrebu. Planovi su da se protestima premreži Hrvatska.

Dizanje halabuke kontra Haaga uzrokovano je strahom i manipulacijom. Dio branitelja zaista strahuje od haških istražitelja i Haškog suda. Neki s razlogom, ali takvih je mali broj, neki zato jer su povjerovali HDZ-ovu raspirivanju panike o kriminalizaciji Domovinskog rata, antihrvatskoj uroti, ugrožavanju državne suverenosti i “svega za što smo se borili”. Borci redovito imaju u tom pogledu naglašeniji oprez nego druge skupine, kojima je Hrvatska normalnost, a ne stalni razlog za strepnju.

No, ljuljanje političke scene antihaškim mitinzima rezultat je i velike manipulacije. Donedavrio vladajuće strukture - koje također žive u strahu, ali u strahu od svega onoga što silazak s vlasti za njih nosi - pokušavaju branitelje ponovo gurnuti na prvu liniju svoje obrane. Militantni derneci organiziraju se povodom haških odluka, ali protiv aktualne vlasti u Hrvatskoj, Haag je povod, neprijateljstvo prema novoj vlasti stvarni razlog protesta.

U trenutku kada se otkrivaju kriminalne afere bivše vlasti, u takvim razmjerima da ih ni Račanova benevolentna vlada više ne može ignorirati, HDZ pokušava da u žižu javnog interesa ponovo vrati kompleks tema vezanih uz Haški sud. Na taj način skreće pozornost javnosti: umjesto kriminala ponovo nacionalna patetika, umjesto “Večernjaka” haški istražitelji, umjesto Pašalića na javnoj su meti - Račan i Mesić. Da nema Haaga HDZ bi ga morao izmisliti. Nije čudo da je platformu za mitingovanje izložio baš, skandaloznim otkrićima sve pritisnutiji, Pašalić. Maskirno domoljublje danas je jedina HDZ-ova tema. Njegove su perjanice čak i ovotjednu saborsku raspravu o poticajima u poljoprivredi stalno skretale na pitanja državnog suvereniteta te polemiku o tome tko je bio za, a tko protiv samostalne Hrvatske.

Saveznici su im oni kojima se ne sviđa promjena vlasti u Hrvatskoj, koji tu činjenicu osjećaju kao prijetnju najčešće vlastitom položaju, čelništva raznih s ratom povezanih udruga, dijelovi tajnih službi koJi su se oteli svakoj kontroli i samovlasno pokušavaju moderirati političku scenu. Svojevrsne podivljale ili privatne agenture. One na koje ministar policije Lučin misli kad kaže kako nije siguran da se u Hrvatskoj više ne prisluškuje. Saveznik im je i dio Crkve, koji se protivi Kaptolu i vatikanskoj instrukciji o otvorenosti spram Haškog suda. Ti krugovi pokušavaju danas u Hrvatskoj stvoriti što napetiju situaciju, pa viču o veleizdaji, pozivaju na oružje, na rušenje vlade, traže raspuštanje Sabora, proizvode nemire, aranžiraju puzajuće stanje izvanrednosti, proturaju informacije o mogućim atentatima, čak i na šefa države, snuju udare.

Ali antihaška halabuka u hrvatskoj javnosti više nema masovnu podršku. Vidjelo se to i na skupu u Gospiću. Autobusi su stizali sa svih strana, ali mitingaša je bilo upola manje od najavljivanog broja. Istraživanja pokazuju da većinski dio hrvatske javnosti podržava procesuiranje zločinaca i suradnju s Tribunalom. S mnogo razloga može se pretpostaviti da tako misli i najveći dio hrvatskih branitelja. Ali njihovi se glasovi dosad nisu čuli. Posljedica je to činjenice da je na čelo boračkih udruga HDZ postavio svoje najtvrđe ljude, pa je monopol na predstavljanje Domovinskog rata imala najljuća desnica. Na tu smo krađu slave obrane zemlje na ovom mjestu već upozoravali. Obrana je bila stvar cijelog naroda, no isključivi su zastupnici hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika postali radikali. Ni ministru Pančiću, koji je do kraja sudjelovao u obrani Vukovara, oni danas ne priznaju zasluge.

Desnica ima pravo na izražavanje mišljenja, pa i na antivladine demonstracije. Ali pozivi na oružje nisu dio demokratske prakse. Prijetnje nasilnim rušenjem ustavnog poretka nigdje se ne toleriraju. Najave da se mora u novi boj za “stvaranje hrvatske države” samo su drugo ime za prizivanje građnskog rata. Nije riječ o pozivu na obranu od nekog vanjskog neprijatelja, nego o objavi rata onima koji podržavaju današnju vlast dakle većinskom dijelu hrvatskih građana. Vlada se dosad pravila kao da pozive na oružje nije čula. Hoće li to pojačati ili ublažiti njihovu agresivnost?

Antihaške, nacionalističke i izolacionističke snage mogu uzbunjivati Hrvatsku. Ali teško da mogu proizvesti generalnu gužvu, kojom bi se moglo zaustaviti ono što Hrvatska mora i što se odlučila obaviti. Opasno može biti tek dođe li do susreta i povezivanja desnog radikalizma sa sve jačim socijalnim nezadovoljstvom. Iako sadržajem različite, u oba slučaja riječ je o energiji koja je podložna -manipulaciji. U boračkim redovima vlada ogorčenost a depresija, branitelji se generalno osjećaju prevarenima, većinom su se borili za jednu drugačiju Hrvatsku, svoju žrtvu sve češće smatraju uzaludnom. Njihove frustracije vape da se negdje istutnje, lako ih je mobilizirati i u prve redove borbe za spašavanje HDZ-a. Na sličan se način socijalni očajnici lako mogu naći u ratu koji nije njihov. O tom opakom scenariju vlada dosad, čini se, nije vodila računa.